Nakon što je u maju 2018. godine na vlast došla koalicija ekstremne desnice, Sjeverne lige (Lega Nord) i populista, Pokreta 5 zvijezda (Cinque Stelle), tržišni prinosi na obveznice ove zemlje imaju izraženu tendenciju rasta, odnosno cijene državnih obveznica ove zemlje imaju izraženu tendenciju pada.
Sjeverna liga za nezavisnost Padanije je u poslednjih godinu dana promijenila retoriku pa umjesto zagovaranja nezavisnosti sjevera Italije od juga, postala je antiimigrantska partija koja zagovara deportacije migranata. Na čelu ove političke partije je 45-godišnji Mateo Salvini (Matteo Salvini), poznat kao poštovalac ruskog predsjednika Vladimira Putina, a popularnost je privlačio i izjavama poput tvrdnji da „EU vodi grupa ljudi koja mrzi Italijane, a posebno italijansku privredu”, i da je evro “kriminalna valuta”.
Pokret 5 zvijezda se nadahnjuje idejama Italijanima dobro poznatog komičara i blogera Bepe Grilja (Giuseppe Piero “Beppe” Grillo) i predstavlja se kao slobodarski i ekološki pokret, koji kritikuje državne službenike i korupciju, zagovara elektronsku demokratiju i sl. Oni naglašavaju opasnost od globalizacije i gubitka nacionalnog identiteta Italijana. Smatra se ih odlikuje evroskepticizam i da imaju rezervisan stav prema izbjeglicama. Na čelu ove stranke je 32-godišnji Luiđi Di Majo (Luigi Di Maio), nesvršeni student, uspješni novinar i webmaster, poznat po tome što je, nadahnut uspjehom zelenih na izborima u Bavarskoj, izjavio da će nakon izbora za Evropski parlament u maju 2019. godine „EU biti ponovo osnovana“.
Formiranje Vlade Republike Italije, koju mnogi smatraju prvom populističkom vladom u zapadnoj Evropi, uslijedilo je krajem maja i početkom juna 2018. godine. Za premijera Italije postavljen je do tada nepoznati profesor prava Đuzepe Konte (Giuseppe Conte), a za ministra privrede i finansija imenovan je odmjereni profesor ekonomije Đovani Trija (Giovanni Tria).
Profesor privatnog prava, Konte je prvi put predložen za premijera 21. maja 2018. godine. Međutim, on se zahvalio na ponuđenom položaju kada je predsjednik Serđo Matarela (Sergio Mattarella) 27.5.2018. godine stavio veto na izbor 81-godišnjeg ekonomiste Paola Savone (Paolo Savona) za ministra ekonomije i finansija. Nakon toga, prinosi na državne obveznice Italije su naglo porasli, odnosno došlo je do pada pada cijena obveznica, što znači skuplje zaduživanje.
Tržište se djelimično umirilo nakon što su se 31. maja 2018. godine dvije stranke usaglasile da za ministra ekonomije i finansija predlože Đovanija Triju (Giovanni Tria), jer Trija nije član nijedne stranke nikada nije otvoreno zagovarao izlazak Italije iz eurozone ili EU, iako se smatra euroskeptikom. Odmah narednog dana, Savona je imenovan za ministra evropska pitanja u Vladi Italije i Konte je pozvan da položi zakletvu. Konte je, nakon „Bunga-bunga“ Berluskonija (Silvio Berlusconi) 1994. godine, druga osoba koja je imenovana za premijera bez prethodnog iskustva u državnoj i/ili administrativnoj službi i prvi je premijer iz južnog dijela Italije u posljednjih 30 godina.
Međutim, nakon nedavnog objavljivanja prijedloga budžeta Italije za 2019. godinu, postalo je još jasnije da ranije najave o razboritoj fiskalnoj politici padaju u vodu. Zbog toga ovih dana tržišni prinosi na italijanske obveznice ponovo enormno rastu.
* Prinosi na obveznice Španije uzeti su komparacije radi, budući da su ove dvije zemlje dugo godina imali isti nivo kreditnog rejtinga, mada Kraljevina Španija u aktualnim uslovima ima dosta bolje ocjene suverenog rejtinga nego Republika Italija.
Prijedlog budžeta predviđa, odnosno najavljuje fiskalni deficit od 2,4% BDP-a u 2019. godini, koji, prema mišljenju Evropske komisije, uz ovako visoke kamatne stope i javni dug od 132% BDP-a, nije dugoročno održiv. Zato je EU 22.10. 2018. godine učinila istorijski presedan i odbila nacrt budžeta Italije i dala Vladi Italije rok od tri sedmice da podnese novi nacrt budžeta.
Premijer Konte izjavio je da njegova vlada nema “Plan B.”, što znači da ciljani budžetski deficit od 2,4 odsto BDP-a za 2019. godinu, za koji Brisel tvrdi da je previsok, ne bi trebalo da bude mijenjan.
Ministar finansija Đovani Trija je uputio Komisiji dopis u kojem ističe da je Italija svjesna da je izabrala put koji nije u skladu sa pravilima EU. To je bila teška odluka, ali je neophodna kako bi se BDP zemlje vratio na nivo prije krize. Eventaulno kresanje budžetskih rashoda predstavljalo bi pogoršavanje trenutnih ekonomskih poteškoća Italijana.
Di Majo je, komentarišući stav Evropske komisije, izjavio da tržišta nisu zabrinuta zbog kritika da Italija ne poštuje budžetske propise EU, već „investitori brinu zbog lažnih priča prema kojima Italija želi da napusti evro i Evropsku uniju, a što nije istina“.
Zaista je teško vjerovati da Italija zaista želi da napusti eurozonu. Da nije u eurozoni, procjenjujemo da bi Italija danas na obveznice dospijeća 10 godina plaćala kamatnu stopu možda i dvostruko višu od aktuelnih 3,5% (odnosno 2% do maja 2018. godine). To znači da je Italija de facto slijepi putnik u eurozoni. Ostali putnici je tolerišu, jer Italija je danas treća najveća ekonomska sila evrozone i deveta najveća svjetska ekonomska sila. Njena ekonomska struktura se uglavnom oslanja na usluge i proizvodnju. Sektor usluga čini skoro tri četvrtine ukupnog BDP-a i zapošljava oko 65% ukupnih zaposlenih u zemlji. U sektoru usluga, najvažniji su trgovci na veliko, maloprodaja i transportni sektor. Industrija (automobili, brodogradnja, energetika, proizvodnja gume, hemijska industrija, modna industrija i dr.) čini četvrtinu ukupne proizvodnje u Italiji i zapošljava oko 30% ukupne radne snage. Prerađivačka industrija je najvažniji podsektor u industrijskom sektoru. Proizvodnja u zemlji je specijalizirana za kvalitetnu robu i uglavnom se njome bave mala i srednja preduzeća. Većina njih su preduzeća u porodičnom vlasništvu. Dakle, jer se radi o velikoj ekonomiji, odnosno velikoj i bogatoj zemlji. Stoga joj se toleriše da ima omjer javnog duga i BDP više nego dvostruko viši od Mastriškog kriterija i da besplatno koristi monetarni kredibilitet koji nema veze s njenim, nego prvenstveno sa njemačkim institucijama, te tako Njemačka „posuđuje“ kredibilitet Italiji kroz zajedničku valutu. Međutim, u slučaju produbljivanja krize javnog duga, za razliku od Grčke koja je dovoljno mala da se evropski partneri ipak mogu dogovoriti o mehanizmima pomoći, tj. o otpisima i nisko-kamatnim refinansiranjima dugova, Italija se čini prevelikom za spašavanje. Italijanski javni dug je najveći u Europi i male su šanse da bi se kroz ECB ili druge mehanizme moglo organizovati bilo kakvo značajnije finansiranje spašavanja Italije. Mada bi interes za to u poslovnoj zajednici i među političarima bio velik, teško je vjerovati da bi poreski obveznici širom EU podržali operaciju takvih razmjera. Na primjeru Grčke, ustanovljeno je da su povjerioci izgubili 55-70% vrijednopsti svojih potraživanja prilikom restrukturisanja duga ove zemlje. Kao što je svojevremeno rekao bivši holandski ministar financija i čelnik Eurogrupe (grupe zemalja članica EU koje su uvele euro) Jerun Dizelblum (Jeroen René Victor Anton Dijsselbloem), Italiju može spasiti samo Italija. To je poruka koja političare može odvratiti od avanturizma koji počiva na pukoj nadi da fiskalno podstaknuti privredni rast može pomoći Italiji da spontano izađe iz krize.
Prema tome, korijen problema javnog duga Italije je to što ni populisti ni ekstremna desnica nisu ni imali namjeru da se obračunaju sa suštinskim problemom italijanske privrede, a to je, kao što svi znamo, slab i glomazan (i skup) državni sektor. Naprotiv, oni su došli na vlast zahvaljujući nerealnim obećanjima i neće tako brzo odustati od namjere da se data obećanja ispune. Još jednom se pokazalo da populisti i ekstremisti vješto koriste profesore i druge tehnokrate ne bi li u kratkom roku popravili percepciju javnosti i malo sakrili ili odgodili ili makar učinili prihvatljivijom realizaciju svojih političkih namjera.
