Nakon prethodnog posta u kojem sam objasnio suštinu kreiranja novca (“potezom pera” od strane Federalnih rezervi), pojavila se dilema kako izgleda aktiva/imovina FED-a? Pretpostavka elementarne logike je da ako pasiva/obaveze/novac FED-a naraste skoro 5 puta za samo 12 godina tako brzo kreiran novac bi trebao imati vrlo visoku podlogu u obliku ne samo deviznih rezervi već prije svega zlata?!
Ovaj put istina je drugačija od logike i to za 180 stepeni (vidjeti grafikon).
U pasivi FED-a se nalaze dolari (tj. obaveze u dolarima), ali i aktivom FED-a u potpunosti dominiraju dolari (tj. potraživanja u dolarima). Zlato i devize (strana sredstva plaćanja) zajedno čine svega 0,88 % aktive (zlato, devizne rezerve i specijalna prava vučenja). Dvije stavke dolarskih potraživanje (potraživanja od američkog trezora i potraživanja po obveznicama koje su obezbijeđene hipotekama) predstavljaju čak 98,4 % imovine FED-a.
Kako objasniti ovakvu nelogičnost u podijeli imovine FED-a i da li se ovdje radi o paradoksu, ili o prividnom paradoksu?
Od 1945. godine dolar je stožer svijetskog finansijskog sistema. Sve svijetske sila toga doba, kao i sve ostale zemlje, su na takav odnos snaga tada dobrovoljno pristale. Bio je to opšteprihvaćeni dogovor, koristan za sve strane. Dolar i danas pokreće svjetsku ekonomiju, u njemu se vrši najveći dio obračun svih glavnih roba (eng.commodities) nafte, gasa, zlata … , američka ekonomija je i dalje najjača ekonomija na svijetu, ali postoji jedna “mala” razlika u odnosu na poslijeratni period.
Sve do 1971. g. SAD su ispunjavale svoju međunarodnu ulogu i obavezu. Za jednu uncu zlata FED je plaćao 35 dolara, a devizni kursevi su bili fiksni, što znači da su i ostale valute preko dolara bile povezane sa zlatom. Početkom sedamdesetih SAD saopštavaju da to neće više činiti i od tada dolar više nije zamjenljiv/konvertibilan u zlato po fiksnoj/nepromjenljivoj cijeni.
Kada je nestala obaveza SAD da mjenja dolare za zlato po fiksnom kursu, nestala je i potreba da jedan dio aktive FED-a bude u zlatu. Počeo je kraj ere novca koji ima podlogu u zlatu. Tako su SAD i sa njima cijeli svijet ušli u period kojim dominira papirni/fiducijarni novac (eng. fiat money) i u tom periodu razvoja svjetskog monetarnog sistema se još uvijek nalazimo.
Fiat na srpskom/hrvatskom/bosanskom jeziku znači zapovjed/dekret/naredba. Današnji novac, današnji dolar, nema unutrašnju vrijednost, tj. nema vrijednost u tačno i fiksno određenoj količini zlata, koja je postojala prije 1971.g., ili koja bi djelimično postojala da je jedan značajan dio aktive FED-a u zlatu. Dolar je novac po naredbi tj. na osnovu zakona, a ne zato što ima vrijednost samo po sebi.
Dolar je papirni novac, jer nema leđa u zlatu. Većina vodećih svjetskih banaka emituje novac na ovaj način – bez zlatne podloge.
Kolosalna snaga američke privrede, položaj dolara u međunarodnom finansijskom sistemu, geopolitički značaj SAD, promet na američkim berzama, izuzetna razvijenost američkog bankarskog sistema, te obračun kupoprodaje glavnih svjetskih roba u dolarima, omogućavaju da glavno “prevozno sredstvo” američke monetarne politike, pa samim tim i američke privrede, bude “Fiat”.
Ogromna većina zemalja nema ovu monetarnu opciju, između ostalog i zato što njihov ekonomski i geopolitički značaj nije ni pribižno nalik američkom.
Dragan S. Jović*
*Izneseni stavovi, ideje, zaključci, preporuke, analize i mišljenja pripadaju autoru i ne predstavljaju na bilo koji način stavove, ideje, zaključke, preporuke, analize i mišljenja ustanove u kojoj autor radi.
