Zamka za medvjeda (drugi dio)

Nastavak prethodnog posta …

I tada Ruske vlasti preduzimaju iznuđen hazarderski potez – puštaju rublju da slobodno depresira, prilagođavajući se novim odnosima ponude i tražnje na deviznom tržištu. Vrijednost rublje brzo pada na preko 80 novčanih jedinica za 1 $ iako taj paritet  od 2000. godine nikada nije probio granicu od 37 rubalja za 1$, a tokom najvećeg dijala tog 15-godišnjeg perioda iznosio je i ispod 30 rubalja za 1$.

Iako se iz današnje perspektive ovo može činiti kao jedini logičan potez, u tom trenutku je ovo predstvljalo hodanje po žici iznad ambisa. Toga su bili svjesni i neki finansijski centri moći iz razvijenih zemalja koji su se preko sredstava javnog informisanja svojski trudili da Rusiju i gurnu u taj ambis. To su činili tako što su javno podsticali Ruske vlasti da brane neodbranjivi kurs rublje, proglašavajući brzu depresijaciju rublje za dokaz ekonomskog sunovrata ove zemlje. Dovoljno je reći da su svi „viđeniji“ svjetski finansijski magazini napravili listu nagorih valuta na svijetu i svi odreda stavili rusku rublju na prvo mjesto na toj listi.

A upravo je taj „sunovrat“ rublje pomogao Rusiji da bar djelimično stabilizuje budžetske prihode i preživi pad cijena nafte. Naime, u istom periodu u kojem je cijena nafte pada sa 112 na 35$ za barel (jun 2014.-januar 2016.), kurs rublje  depresira sa oko 33,5 rublji na 83,5 rublji za 1 $! Budući da se plate i penzije u Rusiji, naravno, isplaćuju u rubljama, upravo je devalvacija pomogla da ne dođe do značajnijeg „kresanja“ ovih budžetskih stavki i pored toga što je određenih umanjena svakako bilo. Naime, na ovaj način je praktično kompenzovano oko 78 % pada budžetskih prihoda od prodaje nafte i gasa.

Međutim, pravi rizik je ležao u tome da se ovako dramatična depresijacija prelije u inflaciju nakon čega bi nastao ekonomski haos u Rusiji (možda i hiperinflacija) sa nasagledivim posljedicama. Naime, u teoriji je dobro poznato da je svaka depresijacija potencionalno inflatorna i to iz najmanje tri razloga. Prvi je da cijene uvoznih proizvoda ulaze direktno (finalni proizvodi) ili indirektno (sirovine) u potrošačku korpu ili druge pokazatelje nivoa cijena. Drugi razlog je rast cijena usljed rasta agregatne tražnje u slučaju da depresijacija dovede do preusmjeravanja potrošnje od uvoza ka domaćim proizvođačima koji su prethodno bili cjenovno nekonkurentni. Treći je psihološki – građani zemalja u razvoju imaju „usađeni“ strah od lošeg domaćeg novca zbog čega konstantno vode računa da vrijednost njihove imovine i zarada ima nepromjenjenu vrijednost u stranoj valuti  ($, €).

Uz sankcije koje su imale potencijal da dodatno osakate rusku privredu, upravo je činjenica da je Rusija zemlja čiji su se građani relativno nedavno suočavali sa visokim stopama inflacije (tokom 1990ih) i da im je to sjećanje još uvijek sviježe, mogala biti ključni „okidač“ da dođe do napada panike i dramatičnog preljevanja depresijacije u inflaciju, sa svim posljedicama do kojih bi to dovelo.

Ipak, to se nije dogodilo. Razloga za ovakav razvoj situacije sigurno ima više. Napomenuti ćemo samo one koji se nama čine značajnijima. Prije svega, pojava recesije (u kojoj se Rusija našla od 2015. godine) je  destimulišuće djelovala na pojavu inflacije. Drugo, građani Rusije su očito stekli neko povjerenje u tamošnje (monetarne) vlasti. Osim toga, iako nedovoljno razvijena, Rusija je ipak velika zemlja bogata resursima koja može većinu dobara da proizvede za vlastite potrebe relativno efikasno. Na kraju, građani Rusije su navikli na nešto više stope inflacije – u prethodnih 15 godina (2000-2014.) prosječna godišnja stopa se kretala oko 11,6 % – zbog čega nisu panično reagovali ni kada su se stekli uslovi za njen rast. Zapravo, u 2017. godini stopa inflacije je pala na istorijski minimum od osamostaljenja Rusije i iznosila je 3,7%.

Na kraju treba dodati da Rusija ipak nije prošla bez ekonomskih poljedica opisanih dešavanja. Životni standard u Rusiji je u zadnjih par godina opao kao posljedica recesije uz umjerenu inflaciju, a posebno se kupovna moć prosječnog građana Rusije u inostranstvu smanjila što se najdirektnije osjetilo po npr. broj ruskih turističkih boravaka u svijetu.

Osim toga,  Rusija je bila primorana da potroši oko 122 milijarde $ iz međunarodnih rezervi samo kako bi (p)održala životni standard stanovništva i agregatnu potrošnju uopšte.

Međutim i pored dubokih ožiljaka Rusija je iz svega toga izašla čitava i čini se da se vraća na put umjernog ekonomskog rasta. U odnosu na zemlje zapada (SAD, Njemačku, Veliku Britaniju itd) koje danas bilježe rekordno niske stope nezaposlenosti i relativno visoke stope rasta ekonomije, ovakvi rezultati Rusije djeluju skromno. Ipak, u odnosu na ono što se moglo desiti sa Rusijom, ovi rezultati su daleko iznad očekivanja!