Peti razlog za uvođenje kredita emisione banke: “Kamatna stopa na javni dug, I dio”

Domaće bankarsko i finansijsko tržište nije u potpunosti efikasno (vidjeti tabelu), ali ipak teži da postane efikasno, u čemu bi mu mogao pomoći kredit emisione banke (KEB). Emisiona kamatna stopa na šestomjesečne trezorske zapise Republike Srpske (u daljem tekstu 6m TZ RS) je u cijeloj 2013. godini bila iznad 2%, dok su kamatne stope na depozite čak i sa dužim rokom dospjeća (do godinu dana) bile značajno niže. Razlika je varirala u prosjeku od 40 bp. do 183 bp., (100 bazičnih poena je jedan procentni poen, primjedba Bife.ba) s tim da postoji tendencija smanjenja ove razlike.

Kamatna stopa na 6M TZ RS i na depozite

 

 

Izvor: www.blberza.com i www.cbbh.ba

*Napomena: U KM i sa valutnom klauzulom.

Markoviceva portfolio teorija (ključni dio ove teorije se zasniva na zahtjevu da rizičniji dužnik mora platiti višu kamatnu stopu na pozajmljeni novac od manje rizičnog dužnika, primjedba Bife.ba), koja se može primjeniti na većini finansijskih i bankarskih tržišta, nije primjenljiva na domaćem tržištu. Deponenti/štediše finansiraju banke po kamatnoj stopi, koja je značajno niža (čak i za duži ročni segment od godinu dana) od kamatne stope po kojoj se finansira entitet Republika Srpska na rok od 6 mjeseci (iako bi po pomenutoj teoriji trebalo biti obratno, primjedba Bife.ba). Bezrizična kamatna stopa (eng. risk free interest rate) u našem ekonomskom sistemu može biti samo ona stopa po kojoj se na domaćem tržištu finansiraju entiteti, ili država BiH. Pošto druga vrsta dužničkih hartija od vrijednosti ne postoji (država BiH se ne zadužuje kod domaćih banaka, primjedba Bife.ba) bezrizična kamatna stopa je ona na dužničke hartije od vrijednosti entiteta, pa značajno niža kamatna stopa na depozite sa rokom dospjeća do godinu dana (u  odnosu na onu kojom se na kratak rok finansiraju  entiteti, primjedba Bife.ba) predstavlja anomaliju na finansijsko-bankarskom tržištu Bosne i Hercegovine.

Zbog odsustva kredita emisione banke (KEB) entitetske vlade, i vlada BiH, imaju dva osnovna modela zaduživanja. U prvom modelu, kao povjerilac/kreditor se pojavljuje MMF. Ovo su kratkoročni krediti za finansiranje deficita platnog bilansa, ili za finansiranje budžetskog deficita. Ovi krediti nemaju razvojnu komponentu, a povjerilac (MMF) je, radi ostvarenja svojih kreditnih interesa (povrat glavnice i naplata kamate) u poziciji da nametne strukturna i budžetska prilagođavanja, koja nisi ni u dugoročnom, ali ni u srednjoročnom interesu ekonomskog sistema zemlje dužnika.

Drugi model finansiranja je emisija entitetskih (ili državnih) TZ ili obveznica na domaćem finansijskom tržištu. Kamatna stopa po kojoj se finansira javni dug, prema ovome modelu je tržišna, a ne administrativna kategorija. Zavisi od očekivanja u pogledu rasta ekonomije, javnih prihoda, visine i smjera kretanja javnog duga. Svukupni izraz rizika sa kojem su suočeni kupci TZ je kreditni rejting BiH. U dugom roku varijable od uticaja na cijenu javnog duga su očekivano kretanje kamatnih stopa, očekivana stopa inflacije, i očekivano kretanje BDP. Međutim, kao što smo vidjeli kamatna stopa na TZ je značajno viša nego što bi, po teoriji, trebala biti pa je prema tome i cijena javnog duga, zbog neefikasnosti finansijsko-bankarskog tržišta, viša od teorijske, što implicira neosnovani rast budžetskih rashoda.

U oba slučaja, u prvom direktno, u drugom indirektno, plaćena kamata je prihod nerezidenata. Sjedište MMF-a je u Vašingtonu, a vlasnici domaćih banaka su pretežno nerezidenti, te se u slučaju repatrijacije dobiti (povratak dobiti u zemlju većinskih vlasnika banke), kamata na dužničke hartije od vrijednosti RS i FBiH transferiše u inostranstvo. Čak i u slučaju da ostane u BiH ona je dobit privatnog sektora, a ne javnih budžeta. Ukoliko bi javne finansijske institucije (bankarske i nebankarske, npr: Investiciono-Razvojna banka RS, Razvojna banka FBiH, Penzioni rezervni fond RS) učestvovale u kupovini TZ to bi takođe dovelo do istiskivanja privrede i onemogućavanja njenog pristupa finansijskoj akumulaciji, a pored toga ove institucije nemaju kapacitet emisione banke, koja može kreirati novac ex nihilo (ni iz čega) stvaranjem, uslovno neograničenih, obaveza prema samoj sebi.

Opcija finansiranja preko KEB-a je najbolja, ali ne samo zbog toga što kada emisiona banka finansira vladu dio prihoda ide indirektno u budžet, već zato što samu opciju da emisiona banka može kupovati dužničke hartije od vrijednosti (bilo na primarnom, bilo na sekundarnom finansijskom tržištu) investitori tretiraju kao smanjenje rizika ulaganja što vodi ka manjim troškovima finansiranja javnog duga i budžetskog deficita. Ovaj teorijski scenario je praktično potvrđen na ino tržištima (vidjeti grafikon). Od 2010. godine cijena španskog i britanskog duga se značajno razmimoilazi. Na vrhuncu ili na dnu tržišta (druga polovina 2012., primjedba Bife.ba) cijena (kamatna stopa/prinos na obveznice javnog duga, primjedba Bife.ba) španskog duga je oko 7%, a britanskog ispod 1,5%.

Nastavak u sljedećem postu … 

*Jović, Dragan. 2014. “ Kredit emisione banke”. Banke u BiH. God. XVI br. 156: 30-34. Sarajevo.