Treća faza u razvoju EU je bila stvaranje Ekonomske i monetarne unije/EMU. Zemljama EU koje žele da usvoje evro kao zajedničku valutu je propisano 5 uslova koje moraju ispuniti da bi se kvalifikovale za ulazak u monetarnu uniju. Ovi uslovi tzv. uslovi konvergencije su ugovoreni i potpisani, a jedan od njih je da javni dug ne smije preći više od 60% BDP-a. Kriterij važi za zemlju koja se kandiduje za ulazak u monetarnu uniju, a podrazumjeva se i za državu koja je već u monetarnoj uniji, tj. za onu zemlju koja već koristi evro kao jedino zakonsko sredstvo plaćanja.
Od ovoga ugovora je prošlo 27 godina (Mastriht,1992.) i iako je još uvijek na snazi on kao da se u djelu visine javnog duga ne primjenjuje na sve članove zone evra (vidjeti grafikon). Tri najveće ekonomije u zoni evra poslije Njemačke, Francuska, Italija i Španija imaju javni dug (eng. general government gross debt) značajno viši od ugovorenog, što znači da su prekršile jednu vrlo bitnu odredbu ugovora. Njihov dug je veći od posjeka EU (80,8%), a i od prosjeka zone evra (86,1%). Više od polovine zemalja zone evra ne ispunjava ovaj kriterij tj. ne ispunjava svoju ugovornu obavezu. Prastari pravni princip, pacta sunt servanda, u slobodnom prevodu “ugovori se moraju poštovati” u zoni evra ne važi za desetak zemalja.
BiH se ne mora pridržavati ovoga uslova jer nije kandidat za članstvo u zoni evra. Pa ipak BiH ima vrlo nizak javni dug koji je u 2017. godini bio 35,62% BDP-a (na grafikonu je procijena za Q4 2018.g.).
Ipak, granica od 60% se vrlo često pominje kao granica koja se ni u BiH ne smije preći. Dug BiH (koji predstavlja zbir entitetskih dugova, duga Brčko distrikta i dugova ustanova BiH ) se nikada nije približio granici od 60%, ali jeste ukupni dug Srpske. Tada se više zbog psihološko-političkih, a manje zbog ekonomskih razloga postavilo pitanje održivosti javnog duga Srpske, iako je granica od 60% “samo” jedan dio ugovora koji većina članova zone evra ne poštuje mada je on na snazi i iako se on na njih odnosi.
Na BiH i njene entitete se ne odnosi ugovor iz Mastrihta. BiH nije ugovorna strana u ovome ugovoru, pa ipak granica od 60% se u ekonomskim analizima direktno ili indirektno uvijek projektuje na BiH i njene entitete.
I neke zemlje koje imaju ili svoju centralnu banku (Češka, Rumunija), ili su članice zone evra, imaju nizak javni dug poput BiH.
Pa ipak, da li bi se mogao odrediti neki zajednički razlog zbog kojeg BiH, Bugarska i Estonija imaju nizak javni dug (žuti stupci na grafikonu)?
Bugarska ima novčani odbor. I Estonija je nekada, kao danas BiH, imala novčani odbor. Centralna banka koja djeluje kao novčani odbor ne može davati kredite (domaćim pravnim licima) i to je slučaj sa BiH. BiH nije potpisala ugovor iz Mastrihta, ali jeste donijela zakon koji bh centralnoj banci ne dozvoljava davanje kredita. Slično je i u Bugarskoj čija centralna banka može dati kredit samo u izuzetnim okolnostima. Estonija očigledno ima vrlo jako sjećanja na zabranu kreditiranja od strane centralne banke.
Glavni razlog zbog kojeg i BiH i Bugarska imaju nizak javni dug je taj što ni BiH ni Bugarska ne mogu računati na kredit centralne banke, a njega ne mogu dobiti ni domaće komercijalne banke. Javni dug koji se ne može refinansirati, ili koji je previsok da bi bio održiv, u uslovima odsustva kredita centralne banke predstavlja najveću pretnju održivosti fiksnog deviznog kursa. Zato ni Bugarska ni BiH ne žele visok javni dug.
Na Balkanu se pacta sunt servanda kao osnovni princip ugovornog prava direktno i/ili indirektno primjenjuje u pogledu veze između visine javnog duga i održivosti novčanog odbora.
Bez obzira na “nedosljednost” i “neprincipjelnost” najvećih evropskih zemalja BiH ne bi trebala takav model djelovanja koristiti kao opravdanje za vlastitu neprincipjelnost.
BiH usljed činjenice da CBBiH ne može davati kredita mora poštovati normu koja nije ugovornog karaktera, a po kojoj je uslov održivosti novčanog odbora (prije svega fiksnog deviznog kursa) nizak javni dug.
Međutim, ako BiH želi da promjeni monetarni režim kroz uvođenje mogućnosti kreditiranja domaćih pravnih lica od strane CBBiH, onda se “ugovorna pravna norma” mjenja i BiH se po visini javnog duga može početi približavati Njemačkoj (61%) i granici postavljenoj u Mastrihtu (60%).
Ali, dok se ovo ne desi u BiH bi trebao važiti princip “pacta sunt servanda za novčani odbor” tj. održavanje niskog javnog duga.
Ovo važi pogotovo za Republiku Srpsku, jer ona ima značajno veći javni dug od Federacije Bosne i Hercegovine.
Dragan S. Jović*
*Izneseni stavovi, ideje, zaključci, preporuke, analize i mišljenja pripadaju autoru i ne predstavljaju na bilo koji način stavove, ideje, zaključke, preporuke, analize i mišljenja ustanove u kojoj autor radi. Analize finansijskog/bankarskog tržišta i/ili pojedinačnih hartija od vrijednosti (akcija, trezorskih zapisa, obveznica) nisu prijedlog za kupovinu ili prodaju hartija od vrijednosti. Analize ove vrste su lični stavovi autora, a ne bilo kakva vrsta investicionog savjeta.
