Svaki novi, nepredviđeni događaj daje vrijedne lekcije za preduzeća i menadžere kako da odgovore na izazove poslovanja u takvim uslovima. Tako je i sa pojavom i širenjem, odnosno pandemijom koronavirusa Covid-19. Na osnovu onoga što se zna o bolesti i njenom uticaju na ekonomiju, već možemo izvući neke generalne zaključke o tome kako bi se takvi događaji trebali tretirati u budućnosti. Čovjek se uči dok je živ.
Tako su nam pojava i brzo širenje koronavirusa ukazali na niz slabosti aktuelnih ekonomskih sistema. Kao prvo, mnogim nadobudnim prognozerima i raznim ekonomsko-političkim moćnicima je barem sada postalo jasno da se neke situacije nikako ne mogu predvidjeti. Možete imati “savršene” planove, ekstremno sposobne stručnjake koji rade procjene rizika, možete preduzeti sve moguće i nemoguće aktivnosti prevencije. No, ništa ne pomaže, jer naša znanja su ograničena, naše mogućnosti nisu dovoljne da sve predvidimo i da se od svega zaštitimo. Mada niko ne može predvidjeti kakve efekte može imati pandemija koja se vrlo brzo širi, ipak se može ponešto naučiti, na tuđim, a možda i na vlastitim greškama.
Prvo o čemu jedna odgovorna država treba preventivno voditi računa su robne rezerve. Epidemije i pandemije pokazuju da je iznimon bitno sačuvati elemente nezavisnosti, odnosno samodovoljnosti vlastitih rezervi. Upravo ovakve situacije, djelimične ili potpune blokade granica, (samo)izolacije ili eskalacije panike pokazuju značaj vlastitih robnih rezervi i vlastitih kapaciteta sektora proizvodnje hrane. Mnogo veće probleme imaju ili sve ukazuje da će imati zemlje koje zavise o uvozu hrane, zemlje koje su snažnije pogođene pandemijom i zemlje čija je ekonomija oslonjena na zemlje koje su snažnije pogođene pandemijom.
Nadalje, zatvaranje granica očito daje rezultate. Priča o slobodnom tržištu, slobodnom protoku ljudi i resursa kod ovakvih neplanskih poremećaja čini se da ne pije vode. Ekonomija je veoma ranjiva, gubici se gomilaju. Jedino možemo da procjenjujemo direktne ekonomske štete kao posljedica virusa Covid-19. O indirektnim štetama možemo samo da nagađamo.
Šta je sa sivom ekonomijom, šta se sve prometuje na crnom tržištu u vrijeme pandemije? Zatvoreni granični prelazi mogu stimulisati rast prekograničnog šverca. Ko zna koliko novca je stanovništvo spremno da izdvoji za žarko iščekivanu vakcinu za koju se objavi da djeluje protiv Covid-19!?
Nije sve još završeno, ali se čini da je na rizike vezane za zdravstvo najviše neotporan tercijarni sektor ekonomije, a naročito turizam i sportske priredbe. Turizam je luksuz, jer evo vidi se da nije neophodan. Prisustvovanje sportskim mečevima je luksuz, kompletan sport je luksuz. To se vidi po tome koliko lako se, dijelom zbog straha, dijelom zbog mjera prevencije širenja zaraze,.otkazuju sportski susreti, mečevi, prvenstva, međunarodne utakmice. A milijarde se obrću od tih aktivnosti, pa valjda je svima jasno da vrhunski sportisti (fudbaleri, teniseri, golferi, košarkaši,…) zarađuju milione. E, pa mogli bi pomalo početi da uče kako se štedi, jer niko ne zna koliko dugo će ovo zlo potrajati!?
Da ne zaboravimo, važna lekcija je i to da neodgovorni mediji štete društvu. Kao i u svakom zlu, na vidjelo su izašli svi marifetluci sedme sile-tj. medija. Dezinformacije i poluinformacije stvaraju dodatni strah i pritisak na konzumente – nas običan svijet. Kakve sve informacije plasiraju razni neafirmisani portali u potrazi za klikom, te novine u želji za većom tiražom, pa onda TV i radijske emisije u težnji za gledanosti i slušanosti. Da li su svi mediji postupali društveno odgovorno, da li su uvijek djelovali u interesu javnosti i potreba pojedinaca?
Neki su možda shvatili, neki nisu, ali izgleda da urbani koncept življenja nosi dodatne rizike, budući da gusto naseljena gradska područja predstavljaju izuzetno pogodno tlo za rasprostiranje zaraze. Način života u (multi)milionskim gradovima podrazumijeva masovne događaje, brojne svakodnevne interakcije sa rezidentima te zemlje i rezidentima drugih zemalja. To naravno podrazumijeva i sve prateće vrste rizika. Ruralna područja drastično su manje izložena, a geografska izolovanost postaje sve veća prednost. Mogao bi, tamo gdje poslovni procesi to dozvoljavaju, da se afirmiše rad od kuće umjesto dolaska na posao (vidjeti sliku), učenje na daljinu umjesto dolaska u škole i fakultete… Djeca koja ne idu u obdaništa mogu provoditi više vremena sa roditeljima, promovisaćemo zdrav život u ruralnim uslovima… Ako ništa, manje saobraćaja i manje putovanja utiče na smanjenje emisije ugljen dioksida. U svakom zlu ima i pomalo dobra!?
Pantić Vidosav*
*Izneseni stavovi, ideje, zaključci, preporuke, analize i mišljenja pripadaju autoru i ne predstavljaju na bilo koji način stavove, ideje, zaključke, preporuke, analize i mišljenja ustanove u kojoj autor radi. Analize finansijskog/bankarskog tržišta i/ili pojedinačnih hartija od vrijednosti (akcija, trezorskih zapisa, obveznica) nisu prijedlog za kupovinu ili prodaju hartija od vrijednosti. Analize ove vrste su lični stavovi autora, a ne bilo kakva vrsta investicionog savjeta.
