Obaveze prema strancima – Kuda ideš Srbijo?

Negde od 2000-ih godina Srbija je usvojila politiku privlačenja stranih investicija kroz, što direktno što indirektno, plaćanje stranim investitorima, za svako otvoreno radno mesto.


Tokom proteklih dvadesetak godina to je postao osnovni model razvojne politike Srbije i niti jedna vlada ga se nije odrekla, a u poslednjih 9 godina je posebno afirmisan i ne prođe par meseci, a da se u Srbiji ne otvori fabrika.

Krajnji cilj ovakvog razvojnog modela je zapošljavanje što većeg broja radno aktivnog stanovništva i sa toga aspekta privredni model tipa „zaposliti narod“ ima apsolutno puno ekonomsko opravdanje na tržištu radne snage, jer radikalno obara stopu  nezaposlenosti, iako se u proseku radi o  prostim, a ne složenim poslovima.

Više radnika će više trošiti, a njihova potrošnja će puniti budžet i dodatno vući rast proizvodnje i prodaje, a smanjuje  se i verovatnoća od društvenih nemira.

Međutim, sa druge strane srpski razvojni model, zbog uvoza kapitala i stalnog kreiranja obaveza prema strancima, stvara ogromnu neravnotežu na tržištu deviza (videti grafikon).

Lepo se vidi da je neto međunarodna investiciona pozicija Srbije (plava linija) u dubokoj negativnoj zoni, a to je posledica značajno većih obaveza Srbije  prema strancima od potraživanja Srbije prema strancima.

Neto međunarodna investiciona pozicija (u daljem tekstu IIP – international investment position) je razlika između potraživanja lica iz Srbije od inostranstva i obaveza lica iz Srbije prema inostranstvu.

Neto međunarodna investiciona pozicija u % od  BDP-a

i stopa rasta realnog BDP-a u Srbiji

Izvor: Narodna banka Srbije i MMF.

U Srbije je IIP negativan, u 2020.god. iznosi 46,5 milijardi dolara ili 91% srpskog bruto domaćeg proizvoda.

Neto obaveze Srbije prema inostranstvu su skoro ravne ukupnoj proizvodnji roba i usluga u Srbiji tokom cele jedne godine.

Negativan IIP je velikim delom posledica razvojnog modela koji se bazira na stranim investicijama i plaćanju stranim investitorima za svako novootvoreno radno mesto.

Ekonomska logika nam kroz smisao ovakvog razvojnog modela govori da Srbija očekuje da negativniji IIP poveća stopu rasta realnog BDP-a.

Kada IIP (plava linija) ide prema dole, BDP (crvena linija) treba ići gore, međutim odnos između ovih varijabli je potpuno suprotan i one se u Srbiji kreću u istom smeru.

Krajnje pojednostavljeno, stanje je takvo da što je Srbija manje zadužena rast BDP-a je veći, a što se više zadužuje rast BDP-a je manji.

Dakako, i drugi ekonomski faktori utiču na rast srpskog BDP-a, ne samo strane investicija i IIP i gornji “zaključak” ne bi trebalo uzeti zdravo za gotovo, međutim krajnje je neobično da uz tako velike obaveze prema inostranstvu Srbija ima vrlo skromnu stopu privrednog rasta, koja je od 2013. do 2019.god.  u proseku svega 2,5%.

Irska u 2020.god. ima IIP od -164%, a u istom periodu (2013-2019.) njen realni BDP je prosečno rastao po godišnjoj stopi od 8,8%.

I Hrvatska i BiH imaju imaju i apsolutno i relativno manji IIP od Srbije  i on je u 2020.god. iznosi -28,6 milijardi USD i -7,6 miljardi USD ili oko -50% i -40% u odnosu na BDP, s tim da prosečna stopa rasta njihovog realnog BDP-a od 2013.god do 2019.god. ne odstupa značajno od srpskog.

Zajedničke neto obaveze hrvatske i bosanske prema inostranstvu su manje od srpskih.

Krajnje je vreme da kreatori ekonomske politike u Srbiji postave pitanje kuda ideš Srbijo i da razvojni model koji je proizveo ovako visok stepen zaduženosti, a izuzetno skroman privredni rast, započnu polako menjati sa razvojnim modelom koji se više oslanja na domaće, a manje na strane, investitore,  više  na  domaće izvore finansiranja, a  manje na strane.

Iz dosadašnje razvojne politike, svoje i srpske, Bosna bi trebala izvući pouke koje može ugraditi u svoju novu razvojno-ekonomsku politiku.

Bife