Za tačno 5 godina (maj 2004 – maj 2009) Berzanski indeks Republike Srpske (BIRS) je sa početnih 1.000 poena, ponovo došao na tih istih 1.000 poena, a između ove dvije tačke se uzdiže najveća vrijednost indeksa koja nikada više u istoriji tržišta akcija Republike Srpske neće biti dostignuta (eng. all time high).
BIRS je za godinu dana, do maja 2005. dostigao nivo od 1.400 poena i rast od 40% i tu je stao, nakon čega su uslijedili periodični usponi i padovi koji su trajali sve do jula 2006.
Sve što se dešavalo nakon toga se može podvesti pod jedan, tržištu Bosne tada nepoznat, oblik tržišne šema koji se označava kao „napumpaj i istovari“ (eng. pump and dump).
U toj šemi, po onom što znamo iz višestoljetne istorije zapadnoevropskih tržišta akcija, učestvuje sinhronizovano više izuzetno likvidnih investitora koji započinju naglu kupovinu velike količine akcija.
Berzanski indeks Republike Srpske, 18.5.2004 – 18.5.2009.
Izvor: Banjaulučka berza.
Oni održavaju visok intenzitet kupovine akcija danima, što vodi ka kontinuiranom rastu cijena akcija.
Kod ostalih investitira, koji nisu dio ove šeme, se zbog propuštenih dobitaka javlja želja da i oni učestvuju u rastu tržišta i ostvare kapitalne dobitke.
Vijest o velikim i brzim zaradama na tržištu akcija se polako širi cijelim društvom i oni građani koji nisu ništa zaradili počinju zaviditi onima koji jesu.
Zavist i ljubomora tjeraju sve veći broj investitora i građana da kupe akcije, koje vrtoglavo rastu, a na kojima svi ostvaruju zaradu, a niko gubitak.
Na tržištu koje sumanuto raste zarada od 10% za jedna dan je danas velika, a već sutra malena, jer cijene akcija non-stop rastu i čini se da će rast trajati vječno.
Jednom ostvarena zarada se ponovo investira, jer se investitori koji su prodali akcije kaju što nisu zaradili još više pa ponovo, po mnogo višoj cijeni, kupuju akcije koje su već jednom prodali, ali ovaj put po mnogo višoj cijeni.
Pohlepa za što većom zaradom i zavist prema onima koji su zaradili više, tjera investitore da uvijek iznova ulažu, neprimjećujući da su cijene akcija sve više i više.
Za to vrijeme, dok cijene rastu, ona grupa investitora koja je inicirala maničnu kupovinu akcija, prodajući akcije polako izlazi sa tržišta i više se ne vraća.
Ostali investitori i obični građani naravno to ne primjećuju.
Akcije i dalje kupuje svako onaj ko zna za rast tržišta i ko ima novca.
Novac se i posuđuje i akcije se kupuju na kredit samo da bi se ostvarila što veća zarada, na tržištu na kojem „niko ne gubi“.
Rast naravno ne traje vječno, ali većina investitora gubi tu vrstu elementarne logike, jer kada cijene akcija, danima i mjesecima rastu, čini se kao da će to trajati zauvijek.
Međutim, uvijek se desi „nešto“, tržište sustigne neki negativan događaj ili neka informacija, koja dovodi do promjene percepcije i koja zaustavlja rast tržišta.
Tržište prestaje rasti kada nema više kupaca koji su spremni da kupuju u uslovima rasta cijena, a to je zapravo trenutak kada su svi oni koji su mislili kupiti akcije, iste već i kupili.
Zato je Džozef Kenedi (otac bivšeg američkog predsjednika Džona Kenedija) rekao da akcije treba prodavati onda kada vam čistač cipela sugeriše koje akcije trebate kupiti.
U Bosni nema čistača cipela, ali generalno, ako se među investitorima nalaze ljudi sa dna društvene ljestvice onda nema više apsolutno nikoga ko nije kupio akcije, a mislio ih je kupiti, te tako tržište ostaje bez novih kupaca.
Ako nema novih kupaca nema više tražnje za akcijama i cijene počinju padati, pa balon kojeg je stvorila špekulacija izduvava.
Pucanje špekulativnog balona i strmoglavi pad cijena se odvijaju uz devizu „spasavaj se ko može“.
Naspram ogromne količine prodajnih nalog nalazi se daleko manji broj kupovnih naloga i tako započinje proces kraha tržišta koji se završava u tački iz koje je pumpanje i počelo , ili čak i ispod nje.
Tržišna manija se završava u tržišnoj depresiji.
Engleski glagol dump se prevodi i kao imenice smetljište i đubrište, što može ukazivati na karakteristična svojstva akcija čija je cijena za kratko vrijeme prošla kroz trocifrene stope rasta.
BIRS-u su trebale 3 godine da dostigne maksimalnu vrijednost, a samo dvije godine da se vrati odakle je i krenuo (1.000 poena).
Investiciona šema napumpaj i istovari, tj. prodaj, “smeće”, nije izmišljena u Bosni, a ovakve tržišne epizode su učestale čak i u zemljama u kojima finansijsko tržište funkcioniše već stoljećima, a uočene su i na tržištima koja nisu finansijska.
Možda se ovakva investiciona šema upravo sada odvija na nekom tržištu, nama tik ispred nosa, a mi je i ne primjećujemo?
