Promjene u poreskoj politici, a posebno smanjenje poreskih stopa, se lakše provode ako je budžet popularno rečeno „pun“.
Zanemarivanje ove primitivne, ali ispravne logike, je smjenilo britanskog ministra finansija, a ista sudba, vrlo vjerovatno, iščekuje i britanskog premijera Liz Tras?
Ovaj dvojac bez logike je bio odlučio da u uslovima visokog britanskog javnog duga (vidjeti grafikon) smanji poreske stope najbogatijima, odgodi povećanje poreza na dobit preduzećima i pri tome ne smanji javnu potrošnju.
Smanjenje poreza momentalno vodi smanjenju javnih prihoda, a održavanje javne potrošnje nije ništa drugo do održavanje javnih rashoda na istom nivou.
Niži javni prihodi uz iste javne rashode proizvode budžetski deficit (manjak) koji mora biti finansiran novim zaduživanjem Britanije.
Od 2008. godine Britanija skoro svake godine (zelena linija na grafikonu) ima budžetski deficit koji se pokriva rastom javnog duga.
Britanski javni dug u % BDP
(1980 -2021)
Izvor: Banka Engleske.
Primjera radi Njemački javni dug je na kraju prvog kvartala 2022. 69% BDP, a Britanski 100 % BDP.
Uoči naglog rasta kamatnih stopa u Britaniji, 22.septembra 2022. Njemačka je na desetogodišnji javni dug plaćala 2%, a Britanija 3,5%.
16.oktobra 2022. Njemačka na desetogodišnje obveznice plaća kamatnu stopu od 2,3%, a Britanija 4,4%.
Za samo pet dana, od 23. septembra do 27. septembra, zbog prjedloga da se smanje poreske stope, a nesmanji javna potrošnja, kamatne stope na britanski javni dug povećane su za jedan procentni poen (sa 3,5% na 4,5%).
Američko centralnoj banci su trebala 2 mjeseci (npr. od polovine avgusta do sredine oktobra 2022) da poveća kamatne stope u američkoj ekonomiji za jedan procentni poen.
Britanci su „uspjeli“ da to isto urade za samo jednu nedjelju, s tom razlikom da su Amerikanci namjerno povećavali kamatnu stopu (da poskupe kredite i smanje inflaciju), a Britanci su to uradili iz krajnjeg nehata i tragikomične nestručnosti.
I britanska vlada na čijem je čelu bila Margaret Tačer (maj 1979 – novembar 1990) provodila je ekonomsku politiku čija je okosnica bila smanjenje poreza, ali u uslovima kada javni dug nije prelazio 45% BDP, a imao je i opadajući trend (crvena linija na grafikonu).
Predložiti ekonomsku politiku smanjenja poreskih stopa uz održavanje dostignutog nivoa javne potrošnje tj. javnih rashoda u uslovima kada je javni dug više nego duplo veći bila je bezumna antilogika koje je britansko finansijsko tržište brzo kaznilo, bezumlje koje će biti i zapamćeno i zapisano.