Između izvršne vlasti i monetarne vlast uvijek postoji vrlo napeta bitka, koja ponekad liči na obostrani ples po žici, tik iznad društvenog bezdana.
Ako samo letimično prelistamo zakone o centralnim bankama (centralna banka = monetarna vlast) u njima ćemo odmah pronaći stav da su one nezavisne i samostalne institucije, čiji je osnovni zadatak da čuvaju stabilnost novca.
U jednačini kvaliteta novca na jednoj strani se nalazi stabilnost novca, a na drugoj (u razvijenim zemljama) najčešće broj od 2%.
Zašto banke velikih, razvijenih i najmoćnijih država i valutnih zona žele da inflacija konvergira baš broju 2% to malo ko zna objasniti, ali činjenica je da centralne banke da bi očuvale kupovnu moć (kvalitet) novca žele nisku, ali pozitivnu, inflaciju.
Inflacija kroz koju smo prošle godine prošli, a prolazimo i ove godine, gromoglasni je signal šta se dešava kada vodeće centralne banke pretjeraju sa štampanjem novca, i zato bi svu krivicu za inflaciju trebalo pripisati samo i isključivo centralnim bankama?
U SAD guvernera američke centralne banke (FED) predlaže predsjednik SAD, koji je dio izvršne vlasti, a odobrava Kongres, koji je dio zakonodavne vlasti.
Donald Tramp 45. predsjednik SAD je predložio Džeremi, Džej, Pauela za guvernera, i on je to postao, 16. po redu (novembar 2017).
Od momenat kada je postao guverner, pa do kraja januara 2020. Džej Paul je 100 puta, nekad direktno, nekad indirektno, pomenut i prozvan preko tvitera od strane predsjednika SAD Donalda Trampa.
Tortura, ili ljepše rečeno “tviter ekonomija” je ispoljila najveći stepen agresivnost tokom 2019.godine kada je američki predsjednik uporno tražio od FED-a da smanji kamatne stope, zbog po njegovom mišljenju “jakog” dolara koji uništava američku ekonomiju (kada je jedna valuta jaka onda je uvoz u tu zemlju jeftin, a njen izvoz je skup)
Usljed jakog osjećaja frustracije i želje da natjera FED da spusti kamatne stope, Donald Tramp je 23.avgusta 2019. poslao tvit sa, za Amerikance, vrlo uvredljivim sadržajem koji je glasio: “Moje jedino pitanje je, ko je naš veći neprijatelj , Džej Pauel ili predsjednik Si“.
“Si ili Pauel”, kineski predsjednik ili američki guverner, i slični naredni i prethodni tvitovi nisu mogle da makar emocionalno ne okrznu FED i njegovog guvernera i zato se smanjenje kamatne stope FED-a tri puta u 2019.godine (crvene kolumne na grafikonu) može, barem djelimično, pripisati i izvršnoj vlasti, a ne samo, monetarnoj vlasti.
Jeftiniji novac automatski proizvodi više novca, koji je već krajem 2021.godine, a posebno u 2022. godini iskalio svoj bjes na inflaciji.
FED je u 2019. smanjio kamatne stope za 0,75 procentnih poena (na početku godine bilo je i jedno povećanje), baš za onoliko koliko ih je povećao u 2018.godini.
Možda bi zbog nelikvidnosti američkih banaka u septembru 2019. FED smanji kamatne stope i bez predsjednikove urgencije, ali njegov pritisak, snažan i agresivan, je morao uticati na odluke FED-a, bar kao vrsta javnog i institucionalnog, psihološko-ekonomskog uticaja.
Da li je Džej Paul mogao ignorisati stavove i kritike čovjeka koji ga je predložio za guvernera?
Ključna kamatna stopa FED-a*
Izvor: FED. * Prikazana je gornja vrijednost intervala kamatne stope FED-a. Zelenom bojom je prikazano smanjenje kamatne stope tokom pandemije korone.
Ako je ovo i dilema, u drugoj stvari nema dileme – nakon izbijanja pandemije FED je, da bi spasio američku ekonomiju, morao nemilice štampati još više novca i u tom periodu on nije bio pod pritiskom američkog predsjednika, a to je glavno vrelo današnje i prošlogodišnje inflacije.
Pored stepena (ne)zavisnosti američke centralne banke, zanimljiv detalj u vezi Džej Pauela je da je iako republikanac, od demokrate, predsjednika Džo Bajdena, dobio krajem 2021.godine drugi guvernerski mandat.
Priča o Donaldu, Džeju i Džou nije priča samo o nezavisnosti institucija i odgovornosti za inflaciju, već i o američkom društvu koje uključuje i onoga i one koji imaju drugačija politička i stručna mišljenja.
Da li je spremnost da se u društvene i ekonomske procese, na najvišem nivou, uključe i politički “protivnici” najveća snaga SAD, i istovremeno najveća slabost pojedinih balkanskih društava, koja (bez)uspješno žele sebe prikazati kao dozrele države?
