Kada su pitali jednog evropskog ekonomistu zašto je za ulazak u EU potrebno da javni dug bude ispod 60% BDP, a budžetski deficit manji od -3% BDP odgovor je bio:”Granica za javni dug od 60% BDP je postavljena zato što budžetski defict ne smije biti veći od -3% BDP, a budžetski deficit ne smije biti veći od -3% BDP zato što je granica za javni dug 60% BDP “.
Nije bitno da li je ova izjava stvarna anegdota, fikcija, ili aforizam, bitno je da ovo pravilo u Evropi malo ko poštuje.
U zemljama zone eura, a to su one zemlje EU čija je valuta euro, javni dug je u martu 2023.g. bio 91,2% BDP, a budžetski deficit -3,7%.
Pa ipak, u sjećanju mnogih ostalo je urezano da je granica javnog duga 60% BDP i da je sve ispod 60% BDP nizak javni dug i dobra fiskalna politika, a da je sve iznad ove granice mjera loše ekonomije.
Takođe gaji se i iluzija da javni dug ne može za čas, preko noći, sa ispod 60% porasti na iznad 60% BDP.
Primjer Argentine ovu (ne)logičnu konstrukciju ubjedljivo poništava, prizivajući u pomoć jedno ljeto kada smo svi bili dvadeset jednu godinu mlađi.
Šta se desilo te 2002. godine, što je, preko noći, utrostručilo argentinski javni dug?
Kako je moguće da javni dug sa ispod 50% BDP (2001) bude “lansiran” na oko 150% u 2002. godini (crveni kvadrat na grafikonu)?
Argentina je od početka 90-ih godina prošlog vijeka fiksirala devizni kurs, 1 američki dolar = 1 argentinski peso .
Fiksacija kursa je oborila do tada izuzetno visoku inflaciju u Argentini.
Javni dug u odnosu na BDP, u %
(Argentina, 1992 – 2024)*
Izvor: IMF. * Za 2023. i 2024.godinu prognoza.
To su pozitivne stvari u vezi fiksacije deviznog kursa, a negativne nastaju kada precijenjen devizni kurs počne rušiti položaj zemlje u spoljnoj trgovini.
Argentinski izvoznici su za jedan izvezeni dolar dobijali samo jedan peso, a očajno su željeli više.
Argentinski uvoznici su za jedan dolar, neophodan za kupovinu uvozne robe, plaćali samo jedan peso i njihovoj sreći nije bilo kraja.
Argentina je cijelu deceniju živjela u iluziji da je njena ekonomija zbog stabilne valute i sama stabilna, a onda je došao januar 2002.godine i argentinska vlada je morala sebi priznati surovu istinu.
U spoljnoj trgovini uvoz je bio sve veći, a izvoz sve manji.
Budžetski deficit je neprekidno rastao, a sa njim i javni dug u kojem je dug u stranoj valuti (dolaru) prevazilazio dug u argentinskoj valuti.
Jačanje dolara za koji je peso bio vezan dodatno je uništilo argentinsku spoljnu trgovinu u odnosima sa EU.
Došla je još jedna nesreća – Brazil najveći spoljnotrgovski partener Argentine devalvirao je svoju valutu prema američkom dolaru i tako dodatno poskupio argentinski izvoz u Brazil i pojeftinio argentinski uvoz iz Brazila.
Argentina nije imala ni jednu drugu opciju osim da i ona devalvira peso i poboljša konkurentnost svog izvoza, a uvoznicima kupovinu dolara za peso učini skupljim.
Početkom januara 2002. devizni kurs dolara za peso je sa 1:1 postavljen na 1:1,4 i do tada neprimjećena devizna iluzija zablistala je u svojoj punoj raskoši.
Dio javnog duga Argentine u dolarima nije više množen sa jedan, i da bi se dobila njegova nova vrijednost dolarski dug se množio sa 1,4 peso.
Međutim to nije bilo dovoljno da javni dug sa 48% BDP poraste na 147% BDP, jer je 48*1,4 samo 67 (za sada pretpostavljamo da je baš sav javni dug bio u stranoj valuti i da se BDP nije promjenio, što nije tačno).
Kada jednom monetarna politika (centralna banka) izgubi kredibiltet (prevari one koje imaju imovinu u valuti koju ona emituje, u ovom slučaju u pesosima) treba proći dosta vremena da se prevara zaboravi.
U međuvremenu svi odbacuju peso, koji gubi vrijednost, i traže dolar koji čuva vrijednost.
Zbog hroničnog gubitka povjerenja do kraja 2002. godine za jedan dolar se plaćalo 3,36 pesosa.
Usljed inflacije koju proizvodi devalvacija argentinski BDP je nominalno povećan za 16,3% (2002.godina) i poslije uključena devalvacije pesosa ( 1 dolar = 3,36) dobije se približna vrijednost argentinskog javnog duga od 147% BDP na kraju 2002.g. po formuli 48*3,36/1.163.
Devizna iluzija se sastojala u tome što su Argentinci zaista mislili i istinski vjerovali da jedan dolar vrijedi samo jedan peso.
Kada je ta iluzija razvejana javni dug se vrlo brzo i vrlo mnogo popeo iznad 60% BDP.
Kada govore o niskom javnom dugu (ispod 60% BDP) i Srbija i Bosna i Hercegovina se trebaju prisjetiti posljedica djelovanja devizne iluzije u Argentini, koja i danas, poslije više od dvadeset godina, proizvodi krajnje negativne ekonomske posljedice po Argentinu.
Cijena u jednoj ekonomiji ima na hiljade, ali najvažnija cijena u jednoj državi je devizni kurs – cijena domaće valute izražena u stranoj valuti.