Stopa rasta realnog BDP, inflacija i stopa nezaposlenosti su tri najbitnija podatka na osnovu kojih se donose zaključci o zdravlju jedne ekonomije i njenom položaju u odnosu na druge ekonomije.
U periodima niske inflacije i jakog tržišta rada (niske stope nezaposlenosti) dovoljno je baciti pogled na stopu rasta realnog BDP i shvatiti kojoj zemlji ide relativno dobro, a kojoj relativno loše (visinu javnog duga u ovoj trodimenzionalnoj analizi zanemarujemo).
U periodima visoke inflacije, kroz koju veliki dio sveta, i sva Evropa, prolazi u zadnje dve godine unapred se odbacuje ideja da bi zemlje sa visokom inflacijom na bilo koji način mogle biti tretirane kao zdrave i uspešne ekonomije.
Vođeni tom predrasudom i mediji i ekonomisti uporno izvještavaju i analiziraju stalno visoku inflaciji u Turskoj, u oktobru 61,5%, i zanemaruju dinamiku realne, tj, od inflacije očišćene, ekonomske aktivnosti.
EU odbija, godinama i decenijama, da primi Tursku u EU, zemlju koja je zbog dugotrajanog odbijanja da poveća kamatne stope, uvela sebe, svojom krivicom, od 2021.godine u inflacionu spiralu koja je u Evropi (Turska je i evropska zemlja) nakon svetskih ratova viđena još samo u zemljama bivšeg Sovetskog saveza i u Jugoslaviji.
Turska je od kraja 2020.godine pa sve do polovine ove godine ostvarila prosečan rast realnog BDP od 7,4%, a u isto vreme EU je rasla prosečno za 2,7%.
Poslednji podatak o rastu realnog BDP, za drugi kvartal 2023.godine, nanosi još teži poraz Evropi i naspram evropskih nevidljivih 0,4% stoji turskih 5,1%.
Stopa rasta realnog BDP u drugom kvartalu 2023.godine
(u % u odnosu na godinu dana pre)
Izvor: Eurostat. Podsetnik: Linija na grafikonu predstavlja prosek rasta realnog BDP EU u drugom kvartalu 2023.godine (0,4%).
Čak ni stanje na evropskom tržištu rada nije mnogo bolje u EU, nego u Turskoj.
Stopa nezaposlenosti (odnos između broja nezaposlenih i zbira zaposlenih i nezaposlenih) je u septembru u EU 6%, a u Turskoj 9,1%.
Migracioni tokovi naravno idu iz Turske u EU, a ne obratno, jer stara dama, Evropa, vene i umire, a Turska je demografski u večitom proleću.
Od seobe radne snage koristi imaju oba ekonomska bloka, EU dobija radnike, a Turska smanjuje nezaposlenost i povećava radničke doznake iz inostranstva.
Turska ekonomija nikada nije dobila naziv tigra, pošto verovatno ne graniči kopnom sa Rusijom, pa nikome nije u interesu da pored istinskog medveda izmisli tigra.
Zemlje nekada prozvane “baltičkim tigrovima”, su ili na začelju liste rasta realnog BDP (Estonija i Letonija), ili oko evropskog proseka (Litvanija).
U vreme raspada Otomanske imperije, na početku 20. stoleća ovo carstvo, i turske zemlje kao njen centralni deo, nazivali su “Bolesnikom sa Bosfora”, sa aluzijom na teritorijalnu i ekonomsku dezintegraciju carstva (čija se prestonica nalazi na Bosforu) i problem njegove podele koji je nazvan “Istočno pitanje”.
Bolesnik sa Bosfora je bio termin koji je savršeno odgovarao turskom društvu toga vremena.
Danas, 100 i više godina posle, iako je Turska u vrtlogu dvocifrene inflacije, Evropa za Tursku ne može reći da je bolesnik, niti za sebe sme tvrditi da je zdrava.
Na početku teksta smo namerno izostavili veličinu javnog duga u odnosu na BDP kao pokazatelja zdravlja ekonomije.
Polovinom ove godine turski javni dug je 34% BDP evropski (EU) oko 84%, pa i po tome pokazatelju nije jasno koja je bolesna a koja zdrava ekonomija, turska ili evropska?
Istorijom, političkom i ekonomskom, nekada dominiraju istočna pitanja, a nekada zapadna pitanja.
Za utehu je i da su i Bosna (1,2%) i Srbija (1,6%) i Hrvatska (2,3%) iznad evropskog prosečnog rasta realnog BDP (turski prosek im je nedostižan).