Tragikomičan i za zdrav razum nepojmljiv događaj (nalik onima iz najboljih emisija serijala Skrivena kamera) koji je Porodični zakon Republike Srpske proizveo prenoseći na centar za socijalni rad odluku o načinu raspologanja dječijom štednju i razvlašćujući roditelje koji su tu dječiju štednju uplaćivali pokazuje da su u sačinjavanju ovoga izuzetno bitnog propisa izostali logika i znanje.
Čak i ako su oba roditelja saglasna (saglasni roditelji) da podignu dječiju štednju centar za socijalni rad može odbiti njihov zahtjev za raspolaganje novčanim sredstvima sa dječije štednje.
Djeca koja imaju roditeljsko staranje i gdje su roditelji saglasni u vezi načina raspolaganja sa dječijom štednjom poistovjećeni su : 1) sa djecom bez roditeljskog staranja 2) sa djecom čiji je staratelj centar za socijalni rad, 3) sa nekim drugim licem postavljenim od strane centra za socijalni rad 4) sa nesaglasnim roditeljima.
Kad saglasni roditelji uplaćuju novac na dječiju štednju ne moraju podnijeti zahtjev centru za socijalni rad da uplate novac i ne moraju pokrenuti upravni postupak, ali kada saglasni roditelji žele da podignu taj isti novac oni moraju podnijeti zahtjev centru za socijalnu rad (pokrenuti upravni postupak).
Za prelaz djeteta preko granice bez pratnje roditelja, a u sklopu đačkih ekskurzija, kada može biti ugrožena sigurnost djeteta (bezbjednost u sabraćaju, boravak u drugom gradu, kupanje u moru, planinarenje) dovoljna je saglasnost oba roditelja, a kod podizanja depozita, u događaju kada sigurnost djeteta nije ugrožena, saglasnost oba roditelja nije dovoljna.
Sa novcem sa štedne knjižice (glavnica) roditelji mogu raspolagati “samo radi izdržavanja ili liječenja maloljetnog djeteta i samo onda kada su iscrpljene sve ostale mogućnosti koje su im na raspolaganju” (čl. 335 st. 3 Porodičnog zakona), što je vrlo usko definisan razlog raspolaganja dječijom štednjom od strane roditelja.
Namjera roditelja može biti da dječiju štednju prenesu u banku koja nudi višu kamatnu stopu, a ako ih centar za socijalni rad osujeti u tome, porodica gubi dio prihoda, novac ostaje zarobljen u jednoj banci do punoljetstva djeteta, a na ovaj način se ograničava i međubankarska konkurencija na tržištu dječije štednje.
Roditelji koji novac na dječijoj knjižici tretiraju kao defakto svoj, ako im ga centar za socijalni rad uskrati, će biti negativno raspoloženi i prema banci u kojoj je dječija štednja i odustaće od bilo kakavog novog posla sa bankom, a možda će prekinuti i postojeću poslovnu saradnju tako da je i banka na gubitku.
Niko racionalan kada dozna za, ili na sebi osjeti, tragikomediju porodičnog zakona neće ni pomisliti da ubuduće otvori dječiju štednju, čime banke ostaju uskraćene za jedan, u prosjeku vrlo stabilan, izvor finansiranja.
Štednja stanovništva u bankama sa sjedištem u Republici Srpskoj na 30.9.2023.godine
(u milionima KM)
Izvor: Agencija za bankarstvo Republike Srpske.
Saglasni roditelji mogu saznati da je banka u kojoj se nalazi dječija štednja nesolventna (gubitak veći od kapitala) i da će ići u stečaj ili da je samo nelikvidna, ali te razloge za raspolaganje sa glavnicom dječije štednje porodični zakon ne poznaje.
Roditelji mogu poželiti da novac sa dječije štednje ulože u narodne obveznice Republike Srpske, čija je emisija najavljena još prošle godine, a koje će nositi mnogo veću zaradu od dječije štednje, a porodični zakon ih u tome sputava, jer se imovina koju roditelji planiraju ostaviti djetetu ne može koristiti za te namjene, pa budžet ostaje bez vrlo bitnog modela finansiranja.
Roditelji mogu odlučiti da zbog inflatornog obezvrjeđivanja novca dječiju štednju ulože u nekretninu čija će vrijednost rasti sa rastom inflacije, uz mogućnost ostvarivanja dodatnog prihoda kroz izdavanje nekretnine, ali porodični zakon kao motiv za otuđenje imovine sa dječije štednje priznaje samo izdržavanje i lječenje djeteta, ali ne i kupovinu nekretnine.
Porodični zakon Republike Srpske je stupio na snagu 1.septembra 2023.godine i ima povratano dejstvo, tj. djeluje i na dječiju štednju koja je ugovorena prije stupanja na snagu ovoga zakona.
Zakoni, drugi propisi i opšti akti ne mogu imati povratno dejstvo, a samo se zakonom može odrediti da pojedine njegove odredbe, ako to zahtijeva opšti interes utvrđen u postupku donošenja zakona, imaju povratno dejstvo (Član 110 Ustava Republike Srpske).
U postupku donošenja porodičnog zakona nije utvrđen opšti interes za njegovo povratno djelovanje, a on ipak ima povratno dejstvo.
U porodičnim zakonu je za sudske postupke iz porodičnih odnosa utvđeno primjenjivanje odredbi ranije važećeg zakona (u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena pravosnažna odluka, a koji se odnosi na brak i odnose u braku, odnose roditelja i djece, usvojenje, starateljstvo i izdržavanje, primjenjuju se odredbe ranije važećeg zakona , čl. 343 Porodičnog zakona), ali to je propušteno da se učini i za dječiju štednju koja je ugovorena prije 1.septembra 2023.godine kada je zakon stupio na snagu.
Predlagač porodičnog zakona i Narodna skupština Republike Srpske su uspjeli donijeti zakon koji nikom ko je racionalan nije u interesu, a ima i povratno dejstvo koje u postupku donošenja zakona nije utvrđeno.
Porodični zakon nije u interesu djece sa roditeljskim staranjem, nije u interesu saglasnih roditelja, nije u interesu pojedinačnih banaka, nije u interesu bankarkog tržišta kao cijeline, a nije ni u interesu budžeta Republike Srpske.
Veliko je umijeće donjeti zakonske pravne norme koje nisu u interesu glavnim stubovima svakog društva (roditelji, djeca, banke, budžet) i još dopustiti da te pravne norme bude na snazi duže od 6 mjeseci.
Da bi se počelo izlaziti iz “Skrivene kamere koja se snima u Zoni sumraka” za početak po hitnom postupku treba donijeti izmjene i dopune porodičnog zakona.
Zakon se u relevantnim djelovima dječije štednje ne smije primjenjivati na dječiju štednju koja je ugovorena prije stupanja na snagu ovoga zakona.
Nakon toga Udruženja banaka Bosne i Hercegovine i Udruženja banaka Republike Srpske trebaju objasniti predlagaču ovoga zakona, između ostaloga, razliku između nominalne i realne vrijednosti novca, i ukazati mu da dječija štednja nije jedini oblik ulaganja novca.
Zar predlagaču porodičnog zakona zaista nije bilo poznato da se banke takmiče za dječiju štednju povećanjem kamatnih stopa, i da zato glavnica dječije štednje ne mora biti stalno u istoj banci?
Kada predlagač uvidi nedostatak finansijske logike u postojećem tretmanu dječije štednje shvatiće zašto ga saglasni roditelji smatraju nelogičnim, i više od toga – tragikomičnim.
