Postoji nekoliko razloga izuzetno visokog nivoa štednje po viđenju u bankama u Federaciji BiH, a posebno u velikim bankama.
Štediše žele da imaju novac koji je odmah raspoloživ i koji mogu povući iz banke bez prethodnog obavještenja, ili raskida ugovora o oročenom depozitu.
To je vrlo čest razlog pristanka na skoro nultu zaradu na novac.
Drugi razlog; fizička lica imaju novčanu imovinu (gotovinu), nemaju još uvijek ideju šta da rade sa njom, a ne žele da je drže kod kuće.
Zato stavljaju novac na štednu knjižicu bez oročavanja, dok ne donesu odluku o načinu njegove potrošnje.
Treći, ali ne i zadnji razlog, držanja štednje po viđenju vidimo u nespremnosti banaka da štedišama ponude neki drugi način vezivanja sredstava u banci, mimo oročenih depozita.
Kada štediša povlači iz banke oročeni depozit prije dospjeća on gubi svu, ili najveći dio kamate, i zato štediše, ne znajući kada će im novac zatrebati, a ne želeći da gube vrijeme na raspravu ili prepisku sa bankarskim službencima, biraju štednju po viđenju kao oblik novčane aktive na kojem ništa ne zarađuju.
Kada drži novac po viđenju u velikim bankama štediše se osjećaju krajnje bezbrižno – novac je na sigurnom, a i na dohvat je ruke.
Svi navedeni razlozi držanja štednje po viđenju bi bili poništeni, ili obesmišljeni, ako bi banke svojim štedišama ponudile da kupe kratkoročne finansijske instrumente – blagajničke zapise, ili dugoročne finansijske instrumente – obveznice, emitovane od strane banke, pod okolnostima koje odgovaraju štedišama, ali i bankama.
Blagajničke zapise bilo da se emituju na jedan, tri, šest, devet, ili dvanaest mjeseci njihov vlasnik mora biti u stanju brzo prodati i transformisati ih u štednju po viđenju raspoloživu za potrošnju.
Na nerazvijenim finansijskim tržištima, poput bosanskog, brza utrživost (pretvaranje u novac) blagajničkog zapisa se može osigurati jedino ako se banka koja emituje, ili ne emituje, blagajničke zapise obaveže iste i otkupljivati u određenoj proporciji (npr. 10% emisije)?
Za kreiranje tržišta tj. obavljanje poslova kreatora tržišta (market maker) banke bi u ovim poslovima tražile povlašten položaj i beneficije.
Ustupak banci ili nebankarskoj finansijskoj instituciji (obaveznom kupcu blagajničkih zapisa na sekundarnom tržištu) bi se sastojao u tome da komisija za hartije od vrijednosti ne naplaćuju novčanu naknadu za odobravanje prospekta i da se troškovi berzanskih transakcija, naknade berze, centralnog registra i brokerskih kuća svedu na minimalne.
Marketmejker može biti i garant emisije (underwriter), a vremenom bi se razvilo i pravo sekundarno tržište za ove instrumente nezavisno od marketmejkera.
Glavni razlog što banke do sada nisu ni pokušale emitovati blagajničke zapise, su uz reputacioni rizik (neuspjela emisija) i visoki troškovi odobravanja prospekta emisije.
Emisija blagajničkih zapisa bi trebala biti kontinuirana u dugom vremenskom periodu i odvijala bi se na šalterima banaka po uzoru na ugovaranje oročenih depozita, kriteriji za ocijenu uspješnosti emisije bi bili smanjeni, ili ukinuti, a garantu emisije bi se dopustilo da otkupi veliki dio emisije.
Zadnje pitanje na tržištima u nastanku (poput bosanskog) je zašto bi banke koje imaju nadmoćnu poziciju u finansijskom sektoru (drže oko 90% aktive finansijskog sektora) pristale da emituju blagajničke zapise na koje plaćaju kamatu, kada mogu svoje poslovne aktivnosti finansirati štednjom po viđenju na koju ne plaćaju kamatu?
Osnovni komercijalni motiv izdavanja blagajničkih zapisa je obezbjeđenje izvora finansiranja koji ne mogu tako lako „pobjeći iz banke“ i poremetiti likvidnost banke.
Bankama su potrebni vezani izvori finansiranja zbog ročnog usklađivanja imovine (krediti, novčana sredstva) i izvora finansiranja (pasive).
Štednja po viđenju je tzv. vruć novac (hot money) koji prvi masovno napušta bankarski sektor u kriznim situacijama, poput one sa kraja 2008. i početka 2009. godine, kad su depoziti stanovništva za dva mjeseca smanjeni za 14% (800 miliona KM), pa je vjerovatno bolje spriječiti nego liječiti?
Depoziti stanovništva u bosanskim bankama, u milijardama KM
(jun 2008 – decembar 2008)
Izvor: CBBiH.
Motiv za emisiju blagajničkih zapisa može biti i imperativna pravna norma donesena od strane regulatora (agencija za bankarstvo) da svaka banka mora ponuditi štedišama određenu iznos blagajničkih zapisa i obveznica, po određenoj minimalnoj godišnjoj kamatnoj stopi zavisno od ročnosti emisije.
Bosanskom finansijskom tržištu nedostaje tržišnog materijala.
Tržište akcija je u prosjeku nelikvidno sa svega par akcija sa kojima se povremeno trguje, a glavni finansijski instrumenti su već dugo trezorski zapisi i obveznice javnog duga entiteta.
Blagajnički zapisi banaka i obveznice namjenjene vlasnicima štednje po viđenju su karika koja nedostaje na bosanskom finansijskom tržištu.
Ta karika može povezati tržište akcija i tržište javnog duga, poboljšati finansijsku stabilnost, bankama dati dugoročnije izvore finansiranja, a štedišama dodatne prihode, te povećati nivo međubankarske konkurencije na tržištu depozita fizičkih lica.
