Jedno od esencijalnih pitanja ekonomske misli i razloga za postanje ekonomije kao nauke, je kako osigurati dugoročan održivi rast, omogućiti društvima da bolje žive, uživaju tehnološki prosperitet i imaju skladniji odnos sa prirodnim okruženjem. Dvojica naučnika su se usudila da sebi postave to krupno makroekonomsko pitanje i svako svojim naučnoistraživačkim radom da doprinese boljem razumjevanju i pomogne u formulisanju politika koje vode prema održivom dugoročnom rastu. Ako bi se trebalo u jednoj rečenici sažeti doprinos dvojice ovogodišnji laurata Nobelove nagrade za ekonomiju onda bi to bilo „izbor ekonomskih politika nije irelevantan, upravo izbor tih politika određuje uslove za dugoročni rast i poboljšanje uslova života cjelokupne populacije“. Oni su pokazali kako vladine politike imaju direktan uticaj na intenzitet i održivost ekonomskog razvoj, te su značajno doprinijeli načinu kako se te intervencije mogu obračunavati, modelirati i procjeniti. Štoviše, razvoj ekonomske teorije pod njihovim vodstvom je pokazao se da je izbor politika mnogo važniji nego što je prepoznato kroz tradicionalne ekonomske teorije.
Ovogodišnji laureati su prof William D. Nordhaus sa Yale University i prof Paul Michael Romer sa University New York i Standford, a obojica su u svojim sferama istraživanja bavila „velikim pitanjem“ o ekonomiji i svijetu u kojem živimo. Obojica su na neki način vezani za moderne teorije ekonomskog rasta, i obojica se bave glavnim problemima tržišne ekonomije – tržišnim defektima (market failures) – s jedne strane previše zagađenja pri stvaranju nove vrijednosti (Nordhaus), a s druge strane premalo inovativnih ideja (Romer). Kroz svoj rad dolaze do iste poente, da pametne i dobro formulisane vladine politike (za usmjeravanje ekonomskih sila) igraju ključnu ulogu za pozitivan dugoročni ishod. Zvanična objava od strane Švedske akademije nauka glasi za: Nordhaus „integrisanje klimatskih promjena u dugoročne makroekonomske analize“, a za Romera „integrisanje tehnoloških inovacija u dugoročne makroekonomske analize“. Laureati su na vrlo značajan način doprinijeli razvoju ekonomske analize i modela o relacijama tržišna ekonomija sa prirodom i znanjima.
Paul Romer nas svojim radom podsjeća da tehnologija nije nešto što se dešava kao vremenske prilike, nego je po njegovim riječima: „Moje istraživanje nas uči da ono što se dešava sa tehnologijom je pod našom kontrolom i da vlasti imaju načina da direktno utiču na podizanje tehnološkog nivoa u ekonomiji.“ On je dokazao da neregulirano tržište ne daje dovoljan napredak u pogledu istraživanja i razvoja (R&D), te da je sasvim opravdana vladina intervencija kroz davanje subvencija i regulisanje patentiranja. Njegova analiza je pokazala da su takve politike od ključne važnosti za dugoročni rast, ne samo unutar jedne ekonomije nego na globalnom planu. Sve je to vodilo postavljanju temelja „Endogene teorije rasta“, koja pokazuje da su za ekonomski rast mnogo važniji interni nego eksterni faktori, te da se ekonomija može uspješno prilagođavati promjena eksternih uslova. Na osnovu njegovog rada se otvorilo ogromno istraživačko polje, koja je dovela do analize uticaja regulaciju tržišta i politike koje stimulišu nove ideje i dugoročni prosperitet. Romer vjeruje da „…u svakom društvu postoje ogromne mogućnosti da se postojeće usluge vladinog sektora mogu poboljšat na način da se dio prepusti privatnom sektoru i da se promjeni kombinacija, gdje bi vlada pružala imala komplementarne funkcije vezane za regulaciju, a privatni sektor za pružanje unaprijeđenih usluga“ (a što je djelimično realizovano kroz liberalizaciju tržišta električne energije (čak i u BiH), pa se vladina uloga koncentriše na određivanje cijena, dok privatni sektor ima otvoren prostor za tržišnu utakmicu u distribuciji i prodaji).
Nordhaus je profesor sa Yale i prije svega je poznat po svom radu o modelima klimatskih promjena i uvođenju „okolišnog računovodstva“, kroz koji je pokazao kako se može mjeriti uticaj degradacija okoliša na ekonomski rast. On je praktično ustanovio novu disciplinu – Ekonomika okoliša. Njegov „Dinamički integrisani model klime i ekonomije“ (Dynamic Integrated Climate Economy Model“ je pionirski poduhvat za procjenu međuvosinosti između klime i ekonomije, i procjenu uticaj troškova klimatskih promjena. U tom pravcu je napravio procjenu uticaja klimatskih promjena na globalnu poljoprivrednu proizvodnju. Jedan je od začetnika regulisanja zagađivanja, te je stvorio naučnu osnovu da se klimatske promjene počnu posmatrati kao „globalno javno dobro“ (slično kao javno zdravlje ili međunarodna trgovina). Njegovo istraživanje je pokazalo da je najefikasniji recept za smanjivanje emisije stakleničkih plinova je uvođenje globalne šeme karbonskih poreza koji se nameću svih zemljama, te da se cijeli koncept zasniva na globalnoj cijeni sagorjevanja karbonatnih goriva, što omogućava oporezivanje i trgovinu na tržišnim principima.
Obojica su posvetile svoj život da prouče veliku tranziciju u ljudskoj istoriji o tome kako smo došle do ovoga što danas imamo i gdje trebamo dalje ići. Rad obojice laureata će ostaviti duboke tragove na razvoj ekonomske misli o ključnim determinantama budućeg ekonomskog rasta – kako da napredujemo bez uništavanja naše planete i kako da iskoristimo dalji tehnološki napredak dobrobit cijelog čovječanstva.. Nadati se da će sadašnja i buduće generacije izvuči pouke iz njihovog naučnog doprinosa, te omogućiti rast i razvoj koji neće nastaviti dosadašnjom trajektorijom (koja neminovno vodi uništenju planete i naše civilizacije).
Dan dodjele Nobelove nagrade za ekonomiju se širom svijeta obilježava kao dan ekonomske misli i nauke, gdje se na trenutak političari (i šira javnost) podsjeti na postojanje dokazanih ekonomskih postulata, armije vrijednih mislilaca i istraživača, prije nego oni se nastave da se bave ekonomijom. U našim uslovima čak ne postoji ni takvo simbolično obilježavanje, jer o ekonomiji „svi sve razumiju, ali ništa ne znaju“.
Posmatrano iz ugla njihovog naučnog doprinosa, vjerovatno bi oba nobelovaca se samo cinično nasmijali na našu preovladavajuću viziju rasta i razvoja (odslikanih u projektima kao što su nove TE Tuzle, nove TE Ugljevike, novi TE Gacko…), a koje se baziraju na rapidnoj degradaciji okoliša, na pojačanom zagađivanju sagorjevanjem fosilnih goriva (u već najzagađenijim gradovima u Evropi) i tehnologijama koje u suštini potiču iz 19. stoljeća. Njihovi modeli i postavljene teorije jasno ukazuju da taj pravac razvoja ne može biti niti dugoročno održiv, niti tehnološki napredan, niti za dobrobit cijelog društva…ali, nažalost to će uvidjeti tek generacije koje dolaze nakon nas i koji će se pitati da li se iko bavio ekonomskom naukom i njenom primjenom u vrijeme kada su ti projekti započinjani.
Izneseni stavovi i komentari su isključivo autorovi*
*mr Amir Hadžiomeragić
