Glavni cilj novčane/monetarne politike Evropske centralne banke (ECB) je stopa inflacije tj. stopa rasta potrošačkih cijena. Cilj ECB je inflacija na godišnjem nivou od blizu ali ispod 2% (eng. close but below 2%), i to u srednjem roku. Cilj je usvojen 1998.g., a preciziran 2003.g. od strane Upravnog vijeća ECB. Ova inflacija se zove ciljana inflacija, a ova vrste novčane politike se zove ciljanje inflacije ili inflaciono targetiranje (eng. target – cilj). Zašto ECB „ganja“ rast cijena/inflaciju od 2% i kako to čini?
Ukratko i pojednostavljeno, odgovor na prvo pitanje je da ECB smatra da inflacija koja je značajno ispod 2% usporava privrednu aktivnost. Preniska inflacija umrtvljuje privrednu aktivnost, kao što ju previsoka inflacija takođe remeti.
ECB utiče na cijene roba i usluga tj. na inflaciju, na taj način što povećava ponudu novca, stavljajući pravnim licima u zoni evra na raspolaganje likvidna sredstva – žiralni novac. Do povećanja ponude novca dolazi tako što ECB kupuje unaprjed određene vrste obveznice i generalno hartije od vrijednosti. Prodavac obveznice dobije „u ruke“ (na bankarski račun) novac od strane ECB i tako se povećava ponuda novca u ekonomiji. Kada ECB kupi obveznicu to je isto kao da je dala kredit. Obratno, ponuda novca u zoni evra se smanjuje kada ECB prodaje hartije od vrijednosti.
ECB od početka 2015. godine uporno i enormno povećava ponudu novca (prestala je sa povećanjem ponude novca krajem 2018.g., ali planira ponovo početi!) ne bi li se novostvoreni novac „izlio“ na robe/usluge i tako ubrzao rast cijena, pa ipak inflacija nikako da se ustali na ciljanom nivou, a u julu 2019.g je bila svega 1% (vidjeti grafikon). ECB je i smanjivala svoje referentne kamatne stope, kako bi snizila kamatnu stopu na kredite komercijalnih banaka, što bi trebalo povećati potražnju za (jeftinijim) kreditima od strane građana i privrede. Kreditni rast bi trebalo da znači rast kupoprodaje roba i usluga i pritisak na rast cijena, međutim ni to nije pomoglo – inflacija se stalno odmiče od numeričkog cilja, blizu ali ispod 2%.
Zato je monetarna politika ECB u stručnoj terminologiju označena kao u prosjeku neefikasna tj. nedovoljno kvalitetna. ECB ima obavezu da održi inflaciju na nivou od blizu ali ispod 2% u srednjem roku, a mjesecima i godinama ipak u tome ne uspjeva. Ostvarena inflacija se povremene primakne ciljanoj (npr. polovina 2018.godine), a onda “pobjegne” od nje.
Na drugog strani ove priče je Evropska unija (EU). EU ima 28 zemalja, zona evra 19 zemalja, a ECB vodi monetarnu politiku upravo u ime i za račun ovih 19 zemalja. Ostalih 9 zemalja, koje su članice EU, ali ne i zone evra, imaju u prosjeku značajno višu stopu inflacije od prosječne inflacije u zoni evra. Kako su fiskalna pravila (budžetski deficit i javni dug), jednaka na nivou EU i zone evra, to fiskalna politika (porezi, javna potrošnja, stanje budžeta itd.) nije mogla značajno uticati na nivo inflacije, pa je inflacija varirala pretežno pod uticajem monetarne politike. A to znači da centralne banke ovih zemalja u prosjeku rade mnogo bolji posao nego ECB, ako se efikasnost monetarne politike mjeri samo visinom inflacije, odnosno uspjehom u borbi protiv niske stopa inflacije.
Razlika u inflaciji i/ili kvalitetu monetarne politike se stalno povećava od oktobra 2018. godine, mada se može i primjetiti da inflacija u EU i zoni evra imaju isti trend kretanja. Treba i priznati da je ciljana inflacija u nekim zemljama EU koje nisu još prihvatile evro, iznad 2%, npr. u Rumuniji je ona 2,5% +-1%.
Zemlje zone evra su prenijele svoj monetarni suverenit na ECB i tako su dobrovoljno svezale vlastite ruke. Zemlje EU koje nisu usvojile evro imaju još uvijek odrješene ruke tj. slobodu u vođenju monetarne politike (u manjem ili većem stepenu).
Samostalna monetarna politika je i jedan od ključnih „krivaca“ (ne jedini!) što zemlje EU u prosjeku imaju višu inflaciju od zemalja zone evra. Ova činjenica se ne smije zanemariti prilikom kreiranja monetarne politike u Bosni i Hercegovini, koja je u periodu 2013-2016.g. prošla kroz period deflacije (negativna stopa inflacije).
Naravno, sloboda u izboru bh monetarne politike može značiti i slobodu u izboru pogrešne, ili manje kvalitetne, monetarne politike, u odnosu na onu bh monetarnu politiku koja se vodi kada Centralna banka BiH samo slijedi (u manjoj ili većoj mjeri) odluke, tj. monetarnu politiku, ECB.
Dragan S. Jović*
*Izneseni stavovi, ideje, zaključci, preporuke, analize i mišljenja pripadaju autoru i ne predstavljaju na bilo koji način stavove, ideje, zaključke, preporuke, analize i mišljenja ustanove u kojoj autor radi. Analize finansijskog/bankarskog tržišta i/ili pojedinačnih hartija od vrijednosti (akcija, trezorskih zapisa, obveznica) nisu prijedlog za kupovinu ili prodaju hartija od vrijednosti. Analize ove vrste su lični stavovi autora, a ne bilo kakva vrsta investicionog savjeta.
