Istorija nas uči da je razvoj ljudske civilizacije stalno izložen opasnostima.
U današnje vrijeme te opasnosti su oružja za masovno uništenje, posljedice klimatskih promjena, gomilanje naoružanja, bolesti zavisnosti, duhovno rastrojstvo pojedinca i društva, mržnja… Pored tih, jedna od velikih opasnosti koja po razvoj društva može da ima katastrofalne posljedice je nejednakost.
Upravo je to tema maestralno urađenog djela „Kapital u XXI vijeku“, čiji je autor mladi francuski ekonomista i matematičar Toma Piketi.
„Pokušao sam napisati knjigu koju svi mogu čitati. Želio sam napisati knjigu o bogatstvu, o novcu, o nejednakosti, knjigu koja svima može biti razumljiva, jer se u krajnjoj liniji tiče svih“, govorio je T.P., u jednom od svojih intervjua, talentovani naučnik koji je doktorirao u 22-oj godini.
I uspio je, baš takvu knjigu smo dobili. To je studija grupe naučnika rađena 15 godina i namijenjena je najširoj publici. Istraživanja su vršena u više od 20 zemalja, a analize i zaključci se daju na bazi obimne statističke građe. Knjiga je štampana 2013., obima 700 stranica, prevedena na 30 jezika i prodata u više od 1,5 miliona primjeraka.
Ovo djelo, svjetski bestseler, bavi se jednim od najaktuelnijih, istovremeno i najvećih problema modernog društva, nejednakošću, koja je direktan produkt logike kapital biznisa i neoliberalnog kapitalizma.
Posmatrajući kretanja u raspodjeli dohotka od rada i dohotka od kapitala kroz tri vijeka, T.P. zaključuje da je došlo do nepodnošljive nejednakosti. Naime, aktualizirana je Marksova teza o nepravednoj raspodjeli profita, odnosno dokazana neprestano rastuća i prekomjerna nejednakost bogatstva i prihoda. Ona je dostigla neodrživ i nepodnošljiv nivo.
Studiozna, sistematska i sveobuhvatna analiza istraživačkog materijala pokazala je da je deplasirana ideologija neoliberalizma, vođena idejom maksimiziranja profita, dovela do neminovne nejednakosti, jer je stopa prinosa na kapital stalno bila veća od stope privrednog rasta.
Sam pojam nejednakosti, prema Piketiju, ne mora da ima negativnu konotaciju. Dobra nejednakost podstiče na rad, obrazovanje i slično. Ona je zasnovana na zaslugama.
Raspodjela bogatstva je tokom vremena, dovela do toga da je bogatstvo u XXI vijeku, kao i prije dva vijeka, skoncentrisano u rukama malog broja pojedinaca, te da ekonomsku elitu društva čine bogati naslednici, a ne radom zaslužni pojedinci. Ovakav oblik kapitalizma T.P. naziva nasledni kapitalizam, sistemom u kome se može vrlo raskošno i na štetu društva, živjeti na osnovu čiste svojine, a ne na bazi rada. Posljedice toga Marks je nazivao klasno raslojavanje a T.P. ih naziva socijalna raslojavanja, koje kao nekontrolisana i neobuzdana polako, ali sigurno postaju ozbiljan ograničavajući faktor održivog razvoja društva.
Liberalizacija, privatizacija i deregulacija su osnovne komponente neoliberalizma koji je krajem prošlog i početkom tekućeg vijeka, samo produbio jaz nejednakosti. Produbljivanje tog jaza u tranzicionim ekonomijama najčešće je bilo praćeno isključivom dominacijom krupnog kapitala i gramezljivošću njegovog vlasnika, korupcijom, pohlepom, dominacijom materijalnog nad duhovnim, individualnog nad kolektivnim, pojedinačnog i grupnog nad nacionalnim i državnim interesom, kriminalizacijom društva i odsustvom solidarnosti. Kapital odnos je prešao u svoju suprotnost, on razara društvene i političke institucije, državu, preduzeća, porodice, pa i same ličnosti.
Konstatujući neodrživost dostignutih nejednakosti danas, autor nudi i rješenja za tu tešku situaciju. On u osnovi nije ideološki protiv kapitalizma, kao društveno ekonomskog sistema (za razliku od Marksa), nego se zalaže za kooperativna rješenja. On zagovara mjere makroekonomske politike kojima bi se reagovalo na surovost tržišnog automatizma i tako djelovanjem vidljive ruke države korigovalo djelovanje nevidljive ruke tržšta. Između dvije ključne institucije kapitalističkog društva, države i tržišta, kako to piše nobelovac Dž. Štiglic (Slobodan pad), treba da postoji balans. T.P. vjeruje u tržište, ali tržište bez monopola, korupcije, pohlepe… Kapitalizam treba da bude regulisan, da bi bio „kapitalizam sa ljudskim likom“. To bi se moglo postići organizovanjem obrazovnih, fiskalnih, socijalnih i finansijskih institucija koje će kontrolisali multinacionalne kompanije i finansijske institucije. On predlaže uspostavljanje i razvijanje novih mehanizama i institucija socijalne, obrazovne i poreske politike, koje će spriječiti preveliku koncentraciju kapitala i produbljivanje nejednakosti. Izričito zagovara uvođenje progresivnog poreza od kapitala na globalnom nivou, što neminovno podrazumjeva međudržavnu saradnju i konsenzus po pitanjima makroekonomske politike.
Piketijevo gledište na nepodnošljivu i neodrživu nejednakost je primjenjivo na male tranzicione zemlje, a time i na BiH, gdje je neoliberalni koncept, ili bolje reći liberalni bezkoncept, produkovao neku vrstu divljeg balkanskog kapitalizma ili, kako to neki ekonomsisti nazivaju, koncept bećarske ekonomije (prodaj-potroši-posudi).
Pošto je kod nas posebno izražen problem nedostatka ozbiljnih kritičkih rasprava i polemika na temu društvenog razvoja, knjiga T.P. (kao i naš post), bi mogla da podstakne razmišljanja kuda i kako usmjeriti pravac razvoja. Naravno, razmišljanja bi trebalo da se slobodno iznesu, a potom, ukrste, analiziraju, sagledaju isfiltriraju, i tako doprinesu kreiranju mjera ekonomskog i uopšte društvenog razvoja.
„Problem je veliki i za njega ne postoji jednostavno rješenje“, zaključuje i sam T.P.
