Cijeli javni prostor, domaći i strani, je preplavljen informacijama o strašnoj inflaciji, koja dolazi ili koja je, što je još gore već tu negdje.
Vlada Republike Srpske, oličena u ministru finansija, upozorava da inflacija neće mimioći ni Srpsku/Bosnu i Hercegovinu, a zahtjevi za kontrolom maloprodajnih marži se umnožavaju.
Sa druge strane mediji, opozicioni posebno, u poskupljenjima i rastu cijena esencijalnih proizvoda, vide kataklizmu i krah ekonomskog sistema i ukazuju na probleme u našem društvenom sistemu tražeći od vlade ili akciju ili rekonstrukcijju vlade.
Kao paradigma naše inflacije bi se mogla uzeti glava šećera ili modernije kilogram šećera koji je prošle godine u maloprodaji bio oko 1 KM, a danas vrijedi između 1,20 KM i 1,30 KM, a to daje inflaciju tj. rast cijena u intervalu 20% – 30%?
Problem sa ovakvim jednostavnim poimanjem promjene cijena je u tome što čovjek ne jede i ne kupuje samo šećer već čitavu paletu ili korpu proizvoda na osnovu kojih se izračunava inflacija.
U junu ove godine u odnosu na jun prošle godine, kada je Bosnom harala deflacija (smanjenje opšteg nivoa cijena) cijene su porasle za 1,7%.
Ako se inflacija mjeri kao prosječan godišnji rast potrošačkih cijena za prvih šest mjeseci 2021.god. onda je ona svega 0,9%.
Ovaj nivo inflacije nije samo posljedica rasta svjetskih cijena (cijena glave šećera se ne formira u Bosni već na stranim berzama) već i niske baze u 2020.godine koja je završena sa deflacijom od 1,6% (cijene u 2020.god su bile 98,4% nivoa cijena iz 2019.god.)
Kada se nešto što raste (cijene u 2021.god.) uporedi sa nečim što je padalo (u 2020.god. statistika je registrovala pad opšteg nivoa cijena) dobije se relativno visok rast cijena.
Prosječna godišnja inflacija u Bosni
(2005 – 2021.)
Izvor: www.cbbh.ba
Šesnaestogodišnji podaci o inflaciji, sa obzirom na njenu ogromnu fluktuaciju, poručuju da se o inflaciji u Bosni vodi vrlo malo računa, iako skoro sve zemlje na svijetu o njoj vode itekako računa, usljed raznih razloga, koji su uvijek ekonomske prirode.
Prošle godine niti jedan bosanski ekonomista nije naricao zbog toga što je inflacija negativna.
Niko u Bosni nije prosipao ni suze kada je u četverogodišnjem periodu (2013 – 2016.) Bosna prolazila kroz deflaciju.
Magični broj za inflaciju u Americi i Evropi je 2%, u Srbiji interval od 1,5% do 4,5% (Srbi ciljaju inflaciju od 3%), a i Hrvati žele stabilnu inflaciju, ali vjerovatno ove zemlje griješe što razmišljaju o inflaciju i postavljaju je za cilj ekonomske politike?
Nije bilo ni ridanja ekonomske struke kada je inflacija bila iznad 7% (2008.), pa zašto bi onda neko jadikovao kada inflacija pređe 3% (2005. i 2006.).
Niko nije primjetio ni skok inflacije 2011.god. , a zašto i bi kada je te i tih godina Evropsku uniju drmala kriza javnih dugova, a tada bi cijene trebale rasti, jer je novčanik budžetskih korisnika, evropskih i bosanskih, bio krcat, pa je izvršio pritisak na rast cijena?
Iz retropsektive prošlih bosanskih inflacija sadašnja inflacija je izuzetno niska, ali o nečemu se mora diskutovati?
Naš prijedlog je da se umjesto o visini inflacije počne raspravljati o njenim komponentama.
Treba postaviti pitanje, cijene kojih proizvoda najviše utiču na inflaciju, zašto te cijene rastu i mogu li na njih javni i privatni sektor uticati.
Ni rasprava o uticaju inflacije na kamatne stope i dugove (javne ili privatne svejedno), ne bi naškodila javnom prostoru.
Zanimljivo pitanje bi bilo koliki je udjel domaće, a koliki strane komponente u rastu cijena u Bosni?
Koja je to godišnja inflacija koja bi odgovarala Bosni, ako već sve zemlje “iz nekog razloga” žude za nekom tačno određenom stopom inflacije (i na taj način se može razmišljati o problematici inflacije).
Na kraju, da li se iko zapitao zašto je podatak o inflaciji uopšte bitan za ona lica i one društvene grupe, u bosanskim entitetima i bosanskoj državi, koja donose odluke o ekonomskoj politici ?
Bife.ba
