U sjeni nedavnih građanskih protesta u Iranu ostali su, nedovoljno razjašnjeni, osnovni uzroci ovog, čak i za iranske prilike, izuzetno ekstremnog ispoljavanja nezadovoljstva društvenim poretkom koji je uspostavljen nakon iranske revolucije 1979. godine.
Opšte je mišljenje da su protesti počeli kao ekonomski, da su uzrokovani naglim rastom cijena roba i usluga koje svakodnevno koriste Iranci i da su se kasnije transformisali u političke, ali malo ko navodi šta je glavni uzrok naglog ubrzanja inflacije.
Dugotrajne ekonomske sankcije, predvođene grupom ekonomski najrazvijenijih zemalja na čelu sa SAD, nekada većeg, a nekada manjeg intenziteta, uvedene Iranu zbog njegovog programa razvoja nuklearne energije, bitno ograničavaju trgovinu naftom, koja je iranski vodeći izvozni proizvod.
Iranska valuta, rijal (IRR), zakonsko je sredstvo plaćanja u Iranu, ali je njena konvertibilnost – zamjenjivost za druge valute – ograničena; na svjetskom tržištu malo ko želi da za isporučenu robu i usluge primi valutu zemlje u kojoj je inflacija, na mjesečnom nivou, u posljednjih sedam godina stalno dvocifrena.
Jedini način da se Iran kao kupac pojavi na svjetskom tržištu jeste da izveze naftu i dobijene dolare (USD) iskoristi za kupovinu potrebnih roba, što u režimu sankcija i strogo ograničenog deviznog priliva stavlja dolar u poziciju najtraženije robe na iranskom tržištu.
Da bi obezbijedila racionalnu i kontrolisanu upotrebu ograničenih dolarskih deviznih rezervi, centralna banka je kreirala poseban program prodaje dolara.
Nekim uvoznicima, uglavnom osnovnih proizvoda namijenjenih ličnoj potrošnji, dozvoljena je kupovina američkog dolara po povoljnijem kursu, nižem od onog koji se formirao u tržišnim transakcijama.
Kada se izdvaja manje rijala za kupovinu dolara, troškovi uvoza su niži, niže su i stabilnije cijene u maloprodaji, a program jeftinije kupovine dolara čuva kupovnu moć stanovništva i štiti ga od uticaja naglih promjena deviznog kursa na cijene.
Centralna banka je u jednom trenutku, početkom ove godine, odlučila da ukine program pomaganja uvoznika i oni su se preko noći našli u nezaštićenoj poziciji, bez subvencionisane kupovine dolara, do kojih su do tada mogli doći samo po tržišnom, odnosno skupljem kursu.
Kada devizni kurs dolara u odnosu na rijal poraste, troškovi nabavke dolara za uvoz rastu i generalno raste cijena uvezenih roba. Rast cijena uvoza povećao je nabavne cijene u trgovini i trgovci su, da bi zadržali postojeće marže, morali povećati prodajne cijene.
Ubrzo je zavladala panika zbog očekivanog daljeg slabljenja rijala, strah od pada uvoza i nestašice uvoznih roba, pa su pojedini trgovci unaprijed povećali maloprodajne cijene kako bi se zaštitili od očekivanog novog pada deviznog kursa rijala.
Izvor: Investing.com i https://www.tgju.org/profile/price_dollar_rl/history
U jednom trenutku pojedini proizvodi su nestali iz prodavnica, jer su neki uvoznici odlučili da sačekaju stabilniji kurs i da vide kako će se kretati nove cijene, a zastoj uvoza izazvao je nestašicu nekih, za život građana, ključnih proizvoda, što je bio povod za početak iranske bune.
Na dan 8. januara 2026. godine odnos američkog dolara i iranskog rijala bio je ekstremno nepovoljan za iransku valutu — oko 1 USD ≈ 1.400.000–1.460.000 IRR.
Ova brojka odnosi se na crno tržište, odnosno realni kurs valuta u Iranu, a ne na službeni kurs centralne banke, koji je znatno niži i administrativno određen.
Taj tržišni kurs ključan je za razumijevanje ekonomskih potresa i inflacije u Iranu — slabljenje rijala glavni je razlog pokretanja novog talasa inflacije, koji je kroz više cijene i robne nestašice izazvao ogromno ekonomsko nezadovoljstvo u Iranu.
Valutna kriza povećala je inflaciju, ona je prouzrokovala robne nestašice, a više cijene i ograničena ponuda roba izvele su gladne ljude na ulicu.
Početni ekonomski protesti kasnije su artikulisani kao politički, a zaborav je pao na sam izvor problema – teške, dugotrajne i višestruke sankcije koje, ograničavajući izvoz, smanjuju ponudu dolara, formiraju indeksiranu – dolarsku ekonomiju (cijene su nominalno u rijalima, a realno u dolarima), u kojoj svaki ekonomski potres, čak i njegov nagovještaj, slabi rijal i kreira novi inflacioni talas.
Inflacija, posebno visoka, uvijek ima potencijal da promijeni vlast, ili i vlast i društveno uređenje, i da ga zamijeni onim koje garantuje nisku i predvidivu inflaciju.
Sve dok je Iran u režimu sankcija, inflacija će biti visoka, a valutna kriza uvijek spremna da zagospodari ekonomijom i društvom, dodatno pogura inflaciju i uvuče društvo u novu etapu nasilja i želje za novim društvenim uređenjem koje će skinuti sankcije, povećati devizne rezerve i svesti inflaciju na podnošljivu mjeru.
