Parola “izvezi ili umri” nastala je u zemljama u razvoju, koje su svojim ekonomskim politikama težile povećanju izvoza kao glavnom sredstvu za ostvarivanje što viših stopa ekonomskog rasta i za ubrzanje ekonomskog razvoja.
Ova parola se naravno koristi u prenesenom značenju da bi se istakao značaj izvoza u stvaranju deviznih prihoda, konkurentnosti na svjetskom tržištu, redovnom servisiranju spoljnjeg duga i obezbijeđivanju deviznih sredstava za neometan uvoz.
Pojam zemlje u razvoju je arhaičan pojam nastao 70-ih godina prošlog vijeka, a još neprijatniji pojmovi za kreatore ekonomske politike su “zemlje trećeg svijeta” ili “nerazvijene zemlje”, upotrebljavani neposredno poslije Drugog svjetskog rata.
Ako se u nekoj zemlji potencira problem ekonomskog razvoja, onda se priznaje da ta zemlja nije dostigla nivo industrijalizacije, životnog standarda ili strukture BDP svojstven razvijenim zemljama zapadne hemisfere.
I pored dinamičnog poslijeratnog razvoja cijela bivša Jugoslavija je smatrana zemljom u razvoju, a nakon procesa deindustrijalizacije koji je u zadnjih 30 godina prošla, Bosna i Hercegovina je još u većoj mjeri zemlja u razvoju iako se ovaj pojam vrlo rjetko upotrebljava, i iako to malo ko želi otvoreno da prizna.
Prema trenutnoj klasifikaciji i terminologiji Svjetske banke Bosna i Hercegovina može spadati u tržišta u nastajanju (emerging markets) čime se potencira nerazvijenost njenih finansijskih tržišta i zemlju sa srednjim prihodima (mjereno sa BDP po glavi stanovnika).
S obzirom na niske stope privrednog rasta, depopulaciju, stalnu političku nestabilnost, dugotrajni i visoki deficit u spoljnoj trgovini, te odsustvo politike reindustrijalizacije na državnom nivou pojam “ekonomija u usponu” koji takođe postoji u klasifkaciji Svjetske banke, i kojim se indirektno laska i podilazi nerazvijenim zemljama, nije prikladan za Bosnu u Hercegovinu.
Staromodni ekonomski opis Bosne kao zemlje u razvoju najbolje odgovara karakteristikama njene privredne strukture i postavlja pred njenu ekonomsku politiku imperativ izvoza i razvoja proizvodne baze radi ubrzanja ekonomskog rasta, dostizanja višeg nivoa životnog standarda i eliminisanja izraženih ekonomskih neravnoteža od kojih je najveći hronični spoljnotrgovinski deficit.
Kreatori ekonomskih politika u Bosni ponosni su na izdašne kapacitete za proizvodnju električne energije i u proteklih osam godina u spoljnoj trgovini električnom energijom zaista je bilo mjeseci kada je neto izvoz električne energije obezbijeđivao vrlo visoke devizne prilive.
Odnos između izvoza i uvoza električne energije u Bosni i Hercegovini
(1/2017 – 9/2024)
Izvor: Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine.
Veliki je broj mjeseci u kojima je izvoz bio trostruko veći od uvoza, u par navrata izvoz je za četiri puta nadmašio uvoz, a najviši odnos izvoza i uvoza dostignut je u februaru 2021.godine (6,1).
Ipak, velika mjesečna odstupanja od prosječnog odnosa izvoza i uvoza električne energije (2,2) pokazuje da neto izvoz električne energije nije stabilizovan i da ne može biti izvjestan i predvidiv izvor deviznog priliva, koji bi poslužio kao osnova za trajni rast kapaciteta za proizvodnju električne energije, a kamoli za popravljnje hroničnog spoljnotrgovinskog deficita.
Tokom nekoliko mjeseci izvoz i uvoz električne energije su bili jednaki, ili skoro jednaki, a u posljednjih nekoliko mjeseci neto izvoz ponovo ima tendenciju pada.
Ako je u pojedinim mjesecima neto izvoz nula, ako je ista vrijednost izvoza i uvoza električne energije, postavlja se pitanje da li Bosna i Hercegovina uopšte ima strategiju spoljnotrgovinskog poslovanja električnom energijom?
Da li se sa neto izvozom električne energije planski upravlja, ili je možda nulti neto izvoz rezultat nepredvidivih hidrometeroloških uslova i nedovoljnog broja sati rada termoelektrana zbog nestabilnog snabdjevanja ugljem?
Analizirajući neto proizvodnju električne energije po vrstama elektrana potencirali smo činjenice da je zbog prirode tehnološkog pocesa potrošnja električne energije, a samim tim i razlika između bruto i neto proizvodnje, najveća u termoelektranama, manja u hidroelektranama, a da gotovo ne postoji u vjetro i solarnim elektranama.
Zato bi jedna od strategija sprečavanja pada neto izvoza električne energije pored redovnog snabdjevanja termoelektrana ugljem i povećanja broja sati njihovog rada možda trebala sadržavati i veći stepen državnih subvencija za ubrzani razvoj solarnih i vjetroelektrana, te što brži završetak hidrocentrala čija je izgradnja u toku.
Pad neto izvoza električne energije u zadnjih nekoliko mjeseci, obustava rad u pojedinim termoelektranama, obaveze po sudskim sporovima (finansijske i robne), zastarjelost distributivne mreže, investiciono održavanje pojedinih elektrana i otvaranje novih kopova uglja zahtjevaju značajan rast internih i eksternih izvora finansiranja elekto-energetskog sistema Bosne i Hercegovine.