Najnoviji statistički podaci o industrijskoj proizvodnji upućuju na vrlo težak položaj hrvatske industrije te, ako ne na nastavak procesa deindustrijalizacije, onda zasigurno na industrijsku stagnaciju.
Ni jedno ni drugo nije bio cilj hrvatske ekonomske politike kada je odlučeno da njezin strateški pravac bude prijenos monetarnog suvereniteta na Europsku središnju banku (ECB) i ulazak u europodručje. Jedan od očekivanih učinaka pristupanja europodručju bilo je stvaranje povoljnijih uvjeta za ulaganja, jačanje konkurentnosti i modernizaciju proizvodnih kapaciteta, ali takvi se učinci zasad ne prepoznaju jasno u kretanju industrijske proizvodnje.
Industrijska proizvodnja u prvih pet mjeseci ove godine gotovo je na istoj razini na kojoj je bila u prvih pet mjeseci prošle godine.
Smanjenje od 0,4 % upućuje na stagnaciju industrijske proizvodnje, dok analiza njezine strukture prema pet glavnih industrijskih grupacija (GIG) i pojedinim industrijskim djelatnostima otkriva uzroke takvog stanja.
Naime, ukupna stopa promjene industrijske proizvodnje može prikriti znatne razlike među pojedinim dijelovima industrije, pa je za ocjenu budućih gospodarskih kretanja često važnija analiza njezine strukture nego samoga agregatnog pokazatelja.
U tri od pet glavnih industrijskih grupacija zabilježen je pad proizvodnje, pri čemu je najveći pad ostvaren u skupini trajnih proizvoda za široku potrošnju.
Trajni proizvodi za široku potrošnju (consumer durables) imaju posebno značenje za gospodarstvo. Riječ je o proizvodima koje kućanstva koriste više godina, ne troše ih neposredno nakon kupnje i imaju dug vijek uporabe, poput namještaja, perilica rublja, televizora, zamrzivača i klima-uređaja.
Kada potrošači imaju povjerenje u sigurnost zaposlenja i buduća primanja, postoji visok stupanj spremnosti da dio raspoloživog dohotka izdvoje za kupnju tih proizvoda. Suprotno tome, u razdobljima recesije ili povećane neizvjesnosti takve se kupnje najčešće odgađaju.
Pad proizvodnje trajnih proizvoda za široku potrošnju od 10 % može biti posljedica slabljenja domaće i inozemne potražnje, ali i pogoršanja konkurentskog položaja hrvatskih proizvođača u odnosu na inozemnu konkurenciju. Za pouzdan zaključak o glavnom uzroku pada bila bi potrebna dodatna analiza domaće prodaje, izvoza i uvoza tih proizvoda.
Kapitalni proizvodi (capital goods) proizvodi su koji se ne koriste za neposrednu osobnu potrošnju, nego služe za proizvodnju drugih dobara i usluga te predstavljaju investicijska dobra.
Kapitalni proizvodi povećavaju proizvodni kapacitet gospodarstva. U razdobljima gospodarskog rasta potražnja za njima raste, dok se u silaznoj fazi poslovnog ciklusa njihova proizvodnja smanjuje.
Kapitalni proizvodi među dijelovima su industrije koji su najosjetljiviji na gospodarski ciklus.
Prema ovom pokazatelju, spremnost hrvatskih poduzeća na ulaganja u proširenje proizvodnih kapaciteta nalazi se u silaznoj fazi ciklusa.
Svijetla, ali izolirana, točka u proizvodnji kapitalnih dobara jest proizvodnja električne opreme, koja je porasla za 15 %. Iza toga se velikim dijelom najvjerojatnije nalazi poslovanje poduzeća Končar.
Uloga energije jedinstvena je jer predstavlja temeljni pokretač svih gospodarskih aktivnosti.
Dok su ostale glavne industrijske grupacije razvrstane prema namjeni proizvoda, odnosno prema tome služe li proizvodnji ili potrošnji, energija predstavlja univerzalni proizvodni input koji koriste gotovo sve industrijske djelatnosti. I njezina je proizvodnja tijekom prvih pet mjeseci ove godine zabilježila pad.
Proizvodnja koksa i rafiniranih naftnih proizvoda najveći je gubitnik među industrijskim djelatnostima. Smanjena je za petinu. Takav pad može povećati ovisnost Hrvatske o uvozu i kretanjima na svjetskom tržištu naftnih derivata, ali se bez dodatnih podataka ne može isključiti ni utjecaj privremenih čimbenika, poput remonta proizvodnih postrojenja, promjene domaće potražnje ili strukture prerade.
Proizvodnja intermedijarnih proizvoda, odnosno sirovina i poluproizvoda, u pravilu je usko povezana s dinamikom ukupne industrijske proizvodnje.
Njihova dugoročna ekspanzija, ako nije praćena rastom industrijskih djelatnosti s višom dodanom vrijednošću, može upućivati na strukturu karakterističnu za manje razvijena gospodarstva ili gospodarstva u razvoju. To se osobito odnosi na gospodarstva u kojima proizvodnja i izvoz ostaju dominantno usmjereni na sirovine i poluproizvode, dok proizvodnja finalnih proizvoda više tehnološke složenosti zaostaje. Cijene sirovina i poluproizvoda u pravilu rastu sporije od cijena finalnih proizvoda, pa se u tim segmentima najčešće ostvaruje niža dodana vrijednost.
Netrajni proizvodi za široku potrošnju predstavljaju defanzivnu skupinu proizvoda jer u najmanjoj mjeri ovise o gospodarskom ciklusu. Oni su nositelj tekuće osobne potrošnje stanovništva.
Njihovu je potrošnju teško odgoditi pa njihov rast sam po sebi ne govori mnogo o dugoročnim razvojnim perspektivama hrvatskog gospodarstva.
Promatrano prema djelatnostima, najveći dobitnici su proizvodnja duhana, koja je porasla za 33 %, i proizvodnja pića. To se uklapa u koncept osobne potrošnje kao glavnog izvora potražnje za netrajnim proizvodima za široku potrošnju.
Rast zaliha u industriji od 11 % može upućivati na usporavanje potražnje i predstavljati jedan od ranih upozoravajućih pokazatelja slabljenja gospodarske aktivnosti. Ipak, rast zaliha ne mora nužno biti posljedica pada prodaje jer može odražavati i sezonske čimbenike, očekivanje budućeg rasta potražnje ili stvaranje sigurnosnih zaliha. U djelatnostima proizvodnje pića i proizvodnje duhana rast zaliha među najizraženijima je te iznosi 21 %, odnosno 36 %.
Sve u svemu, nakon prvih pet mjeseci industrijska proizvodnja nalazi se na razini na kojoj je bila prije godinu dana.
Regresivna kretanja u glavnim industrijskim grupacijama, osobito pad proizvodnje trajnih proizvoda za široku potrošnju uz istodobno smanjenje proizvodnje kapitalnih dobara, predstavljaju vrlo nepovoljan signal za perspektive hrvatskog gospodarstva promatra li se ono iz perspektive materijalne proizvodnje.
Struktura industrijske proizvodnje zasad ne pokazuje da su povoljniji financijski uvjeti i dublja integracija u europodručje rezultirali snažnijim investicijskim ciklusom, većom industrijskom konkurentnošću i ubrzanjem modernizacije proizvodnih kapaciteta.
