Teorijski koncept nezavisnosti centralne banke, koji je uspostavljen kao jedan od osnovnih praktičnih principa centralnog bankarstva i za koji mnogi smatraju da je godinama uspješno čuvan u Sjedinjenim Američkim Državama, već mjesecima se nalazi na velikom ispitu, i sa svakom novom sjednicom FOMC-a (Federal Open Market Committee), na kojima se kamatne stope ne mijenjaju, ishod se čini sve izvjesnijim – radikalna izmjena sastava FOMC.
Monteskje je svijetu dao teorija o podijeli vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu (O duhu zakona, 1748). On je predložio njihovo razdvajanje i međusobnu kontrolu; da nijedna ne bi narasla na račun druge, i da bi moć svake bila ograničena ovlaštenjima druge, s krajnjim ciljem sprječavanja zloupotrebe vlasti.
Njegov prijedlog je kasnije prihvaćen, ali u vremenu kada se nije postavljalo pitanje nezavisnosti centralne banke, pošto se jedna od osnovnih funkcija centralne banke, pored izdavanja novca, smatrala finansiranje državnih rashoda, koje niko nije dovodio u pitanje.
Vremenom, nacionalne (kao što je američki FED) i nadnacionalne centralne banke (poput ECB-a) razvijale su se u pravcu od ostalih grana vlasti nezavisne vlasti – bez obzira na to što zakonodavna ili izvršna vlast imenuje guvernera centralne banke i ostale članove organa koji vodi monetarnu politiku, centralne banke su sve više počinjale sebe smatrati četvrtom granom vlasti.
Njihova nezavisnost podrazumijeva nezavisnost od želja zakonodavne i izvršne vlasti u pogledu smjera i načina vođenja monetarne politike – podrazumijeva se da zakonodavna vlast, na prijedlog izvršne vlasti, određuje cilj ili ciljeve monetarne politike, ali kada su ti ciljevi zakonski određeni, centralna banka je ovlaštena da vodi monetarnu politiku onako kako ona smatra da treba da čini.
Suština nezavisnosti centralne banke leži u njenoj zavisnosti od ekonomske struke i njenoj autonomiji da, u okviru stručnih i naučnih nalaza i zaključaka, odredi mjere i instrumente monetarne politike kojima će realizovati ciljeve koje su joj dodijelile izvršna odnosno zakonodavna vlast.
Ovlaštenja izvršne i zakonodavne vlasti počinju i završavaju prijedlogom zakona o centralnoj banci ili njegovih izmjena i dopuna, a sve poslije toga – način sprovođenja monetarne politike – u rukama je stručno nezavisne od vlade i parlamenta, samostalne centralne banke.
Tako bi to, teoretski, u svojoj najčistijoj formi trebalo biti, ali u praksi i istorijski najnezavisnije centralne banke imaju svoj “hod po mukama” u namjeri da očuvaju svoju stručnu autonomiju u vođenju monetarne politike.
Federalne rezerve (FED), američka centralna banka, zadnji put su u novembru 2024. godine smanjile kamatne stope, a od tada se organ koji vodi monetarnu politiku, FOMC (Federalni komitet za otvoreno tržište), sastao šest puta, pet puta je odlučivao o visini referentne kamatne stope (federal funds rate, FFR – kamatna stopa na međubankarske pozajmice preko noći), i svaki put je donesena odluka da se kamatna stopa ne mijenja.
Kamatna stopa Evropske centralne banke i Federalnih rezervi, u %
Izvor: ECB i FED.
FED odbija da smanji kamatne stope jer inflacija još uvijek nije u potpunosti pod kontrolom, ekonomija je i dalje snažna, a prethodna iskustva upozoravaju na opasnost od preuranjenog djelovanja.
U junu je inflacija bila 2,7%, iznad FED-ovog cilja od 2%. Pod snažnom ekonomijom se, prije svega, podrazumijeva izuzetno niska stopa nezaposlenosti (4,2%), tj. slaba ponuda radne snage, što bi u slučaju pada kamatnih stopa dovelo do rasta plata i, indirektno, do rasta inflacije.
Tokom 70-ih FED je prerano smanjio kamatne stope i inflacija, za koju se mislilo da je pod kontrolom, ponovo se vratila – FED uči iz svoje monetarne istorije i nastoji izbjeći istu grešku.
Očekivanja o budućem kretanju inflacije (Univerzitet Mičigen) i dalje su vrlo nepovoljna, sa očekivanom inflacijom od 5% u junu sljedeće godine.
To su razlozi zbog kojih FED, pod vodstvom guvernera Džeroma Pauela, već duže od pola godine ne želi da smanji svoju glavnu kamatnu stopu – to je razlog zbog kojeg je američki predsjednik nazvao guvernera Pauela „tvrdoglavom mazgom“ i „glupom osobom“.
Američka monetarna politika već mjesecima odolijeva napadima šefa američke administracije, koji po svaku cijenu želi da diktira način vođenja monetarne politike, koja se, opet, tvrdoglavo postavlja u odnosu na njega i još tvrdoglavije u odnosu na ekonomsku struku i svoje stručne procjene.
Nezavisnost centralne banke znači zavisnost od povjerenog mandata i stručnih ocjena, a nezavisnost od Bijele kuće – ništa ne mijenja činjenica da je sadašnji guverner bio direktni izbor sadašnjeg predsjednika SAD u njegovom prvom mandatu.
Predsjednik SAD želi učiniti guvernera FED-a zavisnim od sebe, poručujući mu stalno da smanji kamatne stope, a poziva ga i da podnese ostavku. Nekada je bilo drugačije – predsjednik republikanac imenovao je Džeroma Pauela, demokratu, za guvernera, kojeg sada rast američkog duga po osnovu visokih kamata uopšte ne interesuje – to nije mandat FED-a, već inflacija od 2% i stopa nezaposlenosti od 5%.
Od septembra prošle godine ECB je sedam puta smanjivala kamatnu stopu – FED je nezavisan i u odnosu na ECB – FED ima svoj pogled na ciljeve monetarne politike, ECB svoj – monetarna politika i jedne i druge centralne banke zavise od stručnih i naučnih analiza, a ne od stavova izvršne vlasti.
Samo ljudi od stručnog i moralnog integriteta mogu izdržati često omalovažavanje i javno vrijeđanje, znajući da poštovanje podjele vlasti izaziva osujećenje i strah kod osobe koja javno prelazi granice svojih ovlaštenja i koja uopšte ne ispunjava svoja predizborna obećanja.
I na kraju – bolje je biti prozvan mazgom i glupakom, nego majmunom – majmun radi ono što majmun vidi.
