Strategija se generalno označava kao skup metoda i sredstava za postizanje nekog cilja, a monetarna strategija je specifična poslovna strategija kojom centralna banka odlučuje na koji način će voditi monetarnu politiku kako bi ostvarila svoj glavni cilj, a to je najčešće niska i stabilna inflacija.
Između izabrane monetarne strategije i inflacije postoji indirektna i direktna veza, i što je inflacija bliže usvojenoj vrijednosti, to je monetarna strategija bolja, a pošto je cilj većine zemalja niska inflacija (ali ne i deflacija), kumulativna inflacija je solidna mjera kvaliteta monetarne strategije (ako je sve ostalo jednako).
Niža inflacija daje novac koji sporije gubi vrijednost, postojaniji životni standard i, u prosjeku, niže kamatne stope koje manje opterećuju budžete firmi i građana.
ECB (Evropska centralna banka) je prvo ciljala inflaciju „ispod 2%“, potom „blizu, ali ispod 2%“ (jer ne želi suviše nisku inflaciju ispod 2%), a na kraju je prešla na simetričnu inflaciju od 2% u srednjem roku, naglašavajući spremnost da toleriše, srednjoročno, i višu i nižu inflaciju od centralne, ali uz obaveznu konvergenciju.
Prednost monetarne strategije ECB je u tome što ona, s obzirom da je eurozona ogromno valutno područje, ne mora voditi računa o vrijednosti deviznog kursa eura, osim u izuzetnim slučajevima velike depresijacije eura, koji su izuzetno rijetki (takav jedan događaj se zbio 2000. godine i zahtijevao je zajedničku intervenciju više centralnih banaka koja se odvijala kroz kupovinu eura i prodaju dolara).
Odsustvo brige o deviznom kursu, koji je promjenljiv pod uticajem ponude i tražnje za eurom, dalo je ECB-u odrješene ruke u mijenjanju kamatnih stopa, regulisanju ponude novca i u nekonvencionalnim monetarnim operacijama (kvantitativno popuštanje), jednom riječju — u vođenju potpuno samostalne, deviznim kursom USDEUR neopterećene, monetarne politike.
I zato je inflacija u eurozoni niža nego u EU, u kojoj su zemlje koje imaju nacionalne valute i više inflacione ciljeve, te ekonomiju u koju spoljni cjenovni udari prodiru lakše i dublje, jer nedovoljno veliko i razvijeno tržište teže upija udare svjetskih cijena.
Prije ulaska u EU monetarna strategija Slovenije zasnivala se na kontroli inflacije pomoću deviznog kursa, uz postepenu depresijaciju, i strogo vođenje računa da se upravljanje inflacijom ne sprovodi pomoću suviše jakog kursa tolara — jaka valuta smanjuje konkurentnost zemlje u spoljnoj trgovini.
Bosna i Hercegovina ima vrlo pasivnu monetarnu strategiju u odnosu na inflaciju. Cilj njene monetarne politike, očuvanje fiksnog deviznog kursa EURKM, mehanički prenosi apsolutno sve promjene cijena iz eurozone i ostalih zemalja sa kojima trguje na bosansko tržište.
Inflacija u BiH je vrlo blizu inflacije u eurozoni — to jeste i jedan od ciljeva fiksnog deviznog kursa: da se uveze inflacija iz zemlje, u ovome slučaju valutnog područja, koje je posvećeno niskoj inflaciji, dugoročno ili srednjoročno.
Zanimljivo, Njemačka ima veću inflaciju od prosječne u eurozoni; za tu pojavu postoji logično opravdanje, uz napomenu da ova razlika nije uvijek istog znaka.
Kako Njemačka ima veliku industrijsku bazu i znatan udio energetski intenzivnih sektora, rast cijena energije direktno se prenosi u cijene proizvoda i usluga i u mnogo većoj mjeri utiče na inflaciju nego u zemljama koje nemaju veliku potražnju za industrijskim energentima.
Njemačka je, kao i sva eurozona, izložena poremećajima u lancima snabdijevanja, ali zbog strukture njene privrede, velikog izvoza i masivne industrije, negativan efekat pokidanih veza sa dobavljačima mnogo je jači.
Rast troškova rada u nekim sektorima, usljed velike pregovaračke moći velikih i jakih sindikalnih organizacija, neminovno se djelimično prenosi i na prodajne cijene finalnih proizvoda.
Kumulativna inflacija mjerena potrošačkim cijenama, u % (2015 = 100)
(Septembar 2025)
Izvor: Eurostat i Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine.
Inflacija u Bugarskoj je viša od inflacije u eurozoni, iako zemlja ima valutni odbor (currency board) i praktično „uvozi“ monetarnu politiku ECB-a, što je prividno paradoksalno, ali obrazloženje je logično — valutni odbor pravi vezu između monetarne politike ECB i inflacije u Bugarskoj, ali ne može uticati na strukturu privrede, tržišnu strukturu i troškove, a sve ovo determinante su inflacije, pored uvezene inflacije.
Valutni odbor kontroliše devizni kurs i uvoznu inflaciju, ali ne može uticati na cjenovne šokove u hrani i energiji (ove dvije skupine roba preovladavaju u potrošačkoj korpi siromašnih zemalja), slabiju konkurenciju (monopoli i oligopoli funkcionišu sa višim cijenama), rast plata bez rasta produktivnosti, skokove prethodno regulisanih cijena i fluktuacije u ukupnoj domaćoj tražnji.
Sve su to bile determinante inflacije u Bugarskoj, a djelovale su mimo monetarne strategije valutnog odbora koji uvozi inflaciju, ili preciznije — bile su njegova nadgradnja.
Hrvatska je imala strategiju stabilnog i gotovo fiksnog deviznog kursa kao osnovnog instrumenta monetarne politike. Strategija deviznog kursa, u obliku monetarnog sidra, uspješno je oborila inflaciju, ali nakon ulaska u eurozonu, a i prije toga, djelovali su i još uvijek djeluju i drugi faktori na inflaciju, od kojih su neki slični onima u Bugarskoj.
Hrvatska ima višu inflaciju od eurozone jer je izrazito turistička zemlja (20% BDP), a cijene u turizmu značajno fluktuiraju; bilo je perioda rasta plata nezavisno od produktivnosti, efekat rasta kamatnih stopa ECB je sporiji, prisutan je visok uticaj administrativnih cijena i strukture tržišta na inflaciju, te jak efekat konvergencije cijena sa eurozonom nakon ulaska u ovo valutno područje.
Monetarna strategija Srbije prošla je kroz tri faze. Prvo je (2001–2006) sproveden stabilizacioni program (zbog visoke inflacije) uz fleksibilni, ali kontrolisani kurs. Potom se vrše pripreme za ciljanu inflaciju, da bi se 2009. prešlo na puno inflaciono targetiranje uz korištenje promjenljivog deviznog kursa kao amortizera — kurs je de jure promjenljiv, ali je de facto već godinama gotovo fiksan.
Međutim, inflacija u Srbiji je stalno viša od inflacije u eurozoni zbog, kao i u Bugarskoj, veće osjetljivosti na uvozne šokove (hrana i energija), slabije cjenovne konkurencije između firmi i nedovoljno stabilnih inflacionih očekivanja, u čijoj osnovi je visoka eurizovanost ekonomije. Monetarna politika Srbije ima manji kredibilitet i manje instrumenata na raspolaganju nego ECB, a mehanizam referentnih kamatnih stopa još uvijek nije dovoljno efikasan.
Ako sud o monetarnoj strategiji zasnivamo samo na kumulativnoj inflaciji, bez uzimanja apsolutno bilo kojih drugih ekonomskih parametara u obzir, onda su monetarna strategija eurozone i Bosne i Hercegovine najsolidnije među zemljama i valutnim područjima koje smo analizirali.
