Kao i sve u Jugoslaviji i jugoslovenski pogledi na ekonomiju bili su dugo vremena između Istoku i Zapadu, da bi se uvođenjem, davno zaboravljenog, radničkog samoupravljanja, sistem usmjerio ka radikalnom, i nikada ponovljenom eksperimentu.
Naravno postojali su ekonomski principi, na nivou aksioma (stvari koje su očigledne i koje ne treba dokazivati), koji nisu dovođeni u pitanje ni istočno ni južno od Jugoslavije, pa očekivano ni u Jugoslaviji.
Prije nego što pređemo na objašnjenje jednog od tih aksioma, ukratko ćemo se podsjetiti šta to bješe stanje tekućeg računa platnog bilansa i zašto je to uopšte bitno za ekonomski sistem.
Svaka država s jedne strane izvozi robe i usluge, a sa druge uvozi robe i usluge.
Pored toga, devize u državu stiži i odlaze po osnovu stranih penzija, radničkih doznaka i donacija i drugih oblika transfera.
Sve pobrojane transakcije zahtjevaju ili plaćanje inostranstvu, ili uplate iz inostranstva, a to vodi formiranju bilansa plaćanja sa inostranstvom, ili platnog bilansa.
Kada se saberu robni bilans (izvoz roba minus uvoz roba), bilans usluga (izvoz usluga – uvoz usluga) i kada se na to dodaju , u neto iznosu, strane penzije, radničke doznake i drugi transferi dobije se tekući račun platnog bilansa.
Pojednostavljeno, stanje tekućeg računa platnog bilansa se dobije kada se sve uplate iz inostranstava (po osnovu prethodno pobrojanih transakcija) oduzmu od svih isplata prema inostranstvu.
Ako je ova razlika negativna zemlje imaju deficit, u suprotnom radi se o suficitu tekućeg računa.
Sem Slovenije i Hrvatske, sve zemlje bivše Jugoslavije imaju ili dugotrajni ili visoki deficit (stanja) tekućeg računa ili i jedno i drugo.
Deficita tekućeg računa, u % od bruto domaćeg proizvoda
(2001 – 2029)
Izvor: MMF. Od 2024.godine procjena.
Dva načina upravljanja stanjem, čitaj deficitom, tekućeg računa platnog bilansa bio je prvi od prethodno pomenutih aksioma.
Deficit tekućeg računa platnog bilansa se može ili finansirati, ili prilagođavati.
Prilagođavanje podrazumijeva promjenu deviznog kursa, tj. devalvaciju ili depresijaciju koja poskupljuje uvoz i daje više domaće valute izvoznicima (devalvacija i depresijacija su ogromno polje za raspravu, sa puno Scila i Haribdi).
Finansiranje deficita tekućeg računa platnog bilansa se vrši uvozom kapitala, kroz portfolio i direktne, te ostale oblike stranih investicija.
Kad država proda kapital u državnoj firmi stranom licu to predstavlja direktnu investiciju.
Kada stranac kupi u nekoj firmi manjinski udjel to je portfolio investicija.
Rupa u tekućem računu platnog bilansa se mora popuniti finansiranjem iz inostranstva.
Nigdje u ekonomskoj teoriji ne stoji, nigde nije zapisano, da se finansiranje deficita tekućeg računa može vršiti vječno, to je drugi aksiom.
Međutim, u praksi vječno finansiranje deficita tekućeg računa je na djelu i u Srbiji (način upravljanja deficitom platnog bilansa u Srbiji zaslužuje više tekstova) i u Bosni i Crnoj Gori, i u Makedoniji i time je drugi aksiom iz ove priče je prekršen.
Kad zemlja ima deficit tekućeg računa ona uvozi više roba i usluga nego što izvozi, a taj neto uvoz se mora platiti trajnom predajom novca drugoj strani – inostranstvu.
Svaki višak plaćanja inostranstvu stvara i čuva radna mjesta u inostranstvu, a poništava radna mesta u zemlji koja ima deficit tekućeg računa.
Ako su na policima trgovačkih lanaca proizvodi iz inostranstva onda je to najvećim djelom prihod strane, a ne domaće, industrije (domaća maloprodaja uzima trgovačku maržu, a država porez na promet).
Novac iz velikog dijela bivše Jugoslavije, nastao u trgovini, se kreće prema inostranstvu, a za tim novcem se kreću i ljudi i radnici iz ovih zemalja.
Ovo je pojednostavljen način objašnjenja uzroka seobe radne snage iz četiri zemlje bivše Jugoslavije u Austriju, Njemačku, Sloveniju i Švajcarsku (ove zemlje imaju suficit tekućeg računa platnog bilansa).
Nemogućnost vječnog finansiranja salda tekućeg računa, drugi aksiom iz ovoga teksta, je prekršen.
Kršenje aksioma uvijek ima negativne posljedice, često i višestruko negativne.
