S obzirom na to da je jedan od razloga ulaska malih ekonomija u monetarnu uniju niska, kontrolirana i predvidiva inflacija, a kako se inflacija u Hrvatskoj još uvijek nije povinovala tom pravilu, treba li hrvatsku ekonomsku politiku, i u okviru nje politiku ekonomskih integracija, proglasiti neuspješnom?
Pripreme za uvođenje eura, kao svojevrsnu uvertiru u “preuzimanje” inflacije iz eurozone, Hrvatska započinje tijekom 2018. godine kada ulazi u tzv. mehanizam deviznog tečaja (Exchange Rate Mechanism – ERM, kasnije izmijenjen i označen kao ERM II).
ERM ne predstavlja samo čekaonicu za euro, u kojoj se zemlja kandidat za ulazak u monetarnu uniju priprema za uvođenje eura kao zakonskog sredstva plaćanja, na način da drži devizni tečaj u intervalu ±15 % u odnosu na središnji tečaj (u slučaju Danske to je bilo ±2,25 %), vodi računa o fiskalnoj disciplini (visini javnog duga i proračunskom deficitu) i stabilnosti bankarskog sektora.
Tijekom tog razdoblja očekivanja o kretanju inflacije u zemlji kandidatu prilagođavaju se cjenovnoj dinamici i inflatornim očekivanjima u eurozoni, s obzirom na to da je uvoz inflacije iz eurozone ograničen uspostavljenom donjom i gornjom granicom promjene srednjeg deviznog tečaja domaće valute u odnosu na euro.
ERM ima dezinflacijski učinak ne samo kroz kanal predvidivih promjena u deviznom tečaju – stabilna monetarna politika, bez pretjerane proizvodnje novca i fiskalna konsolidacija koja smanjuje potrebu za monetizacijom proračunskog deficita od strane središnje banke – kroz stabilizaciju inflacijskih očekivanja.
I prije ulaska u ERM (srpanj 2020.) inflacija u Hrvatskoj bila je, zbog prije svega malih promjena u deviznom tečaju, u velikoj mjeri usklađena s inflacijom u eurozoni – rast cijena na kraju 2019. godine u zemlji kune i zemljama eura bio je isti.
Ponavljanje te savršene usklađenosti vidimo i u 2020. godini, koja je kroz rigorozne epidemiološke mjere te društvena i gospodarska ograničenja donijela deflaciju cijeloj Europskoj uniji, a i u narednoj godini odstupanje gotovo da ne postoji.
Razlika u inflaciji (potrošačke cijene) između Hrvatske i eurozone
Izvor: Eurostat. Napomena: razlika je računata u odnosu na inflaciju na kraju godine.
ERM ipak nije pomogao Hrvatskoj da obuzda inflaciju kada je ona, s podlogom u desetljećima labave monetarne politike, oslobođena epidemioloških stega i potaknuta poremećajima na robnim tržištima uslijed ruske agresije na Ukrajinu, naglo buknula.
Struktura hrvatskog tržišta, monopoli čije cijene nisu ograničene tržištem potpune konkurencije, nerazvijenost ključnih tržišta robe potpune konkurencije, ovisnost o uvozu – sve su to bili faktori koji su doveli do divergencije inflacije u odnosu na onu u eurozoni.
Nakon ulaska u eurozonu (1. siječnja 2023) ti su faktori nastavili djelovati na divergenciju u inflaciji, uz jednokratni šok zaokruživanja cijena, koji je tipičan za zemlju koja usvaja euro kao zakonsko sredstvo plaćanja.
Manje učinkovita hrvatska tržišta, osobito u manjim mjestima, više cijene usluga, povremeni cjenovni šokovi u turizmu (turizam čini oko 20 % BDP-a Hrvatske) i dalje će stvarati uvjete za divergenciju, dok će s druge strane djelovati jedinstvena monetarna politika, slabljenje vanjskih šokova, transformacija monopolskih tržišta u oligopolska i tržišta potpune konkurencije.
Po uzoru na Sloveniju, u kojoj je neposredno nakon uvođenja eura divergencija bila najviša (srpanj 2008. godine, 2,7 postotnih poena), očekuje se njezino smanjenje, s tim da se mora priznati kako ovakva dugotrajna, višegodišnja divergencija spada u kategoriju pesimističkih scenarija i ukazuje na velike probleme u hrvatskom gospodarstvu, koji ne mogu biti prevladani samo članstvom u monetarnoj uniji.
U Sloveniji je odstupanje između domaćih i stranih cijena završeno dvije godine nakon usvajanja eura (do kraja 2008. godine), a u Hrvatskoj ono traje već treću godinu zaredom – to je poučno iskustvo za uskoro Bugarsku, a sutra Srbiju ili Bosnu i Hercegovinu.
Srednjoročno, s obzirom na kroničnu divergenciju, odgovor na pitanje “treba li hrvatsku ekonomsku politiku, i u okviru nje politiku ekonomskih integracija, proglasiti neuspješnom” može biti potvrdan, ali uz napomenu da se analiza uspjeha ekonomskih integracija ne završava na trajanju i veličini cjenovne divergencije.
