Svaka ekonomske politika, svake države, zainteresovana je za položaj države u međunarodnoj podjeli rada, odnosno u međunarodnoj trgovini.
Vlada svake države želi da poboljša odnose u robnoj razmjeni sa svojim spoljnotrgovačkim partnerima.
Jedna od mjera tih odnosa je pokrivenost uvoza sa izvozom (eng. export coverage ratio), u kojem zemlja nastoji da što više uvoza roba pokrije sa izvozom roba.
Ako je izvoz diverzifikovan (raznolik), a pokriće robnog uvoza raste, svaka vlada može očekivati novi mandat.
Hrvatska je u Evropskoj uniji od 2013.godine i od tada do kraja 2021.godine u prosjeku 63% robnog uvoza u Hrvatsku je pokriveno sa robama hrvatskih izvoznika (isprekidana linija na grafikonu).
Nešto se u spoljnoj trgovini Hrvatske bitno negativno desilo u sljedećoj godini (2022.) i pokrivenost robnog uvoza smanjena je na u prosjeku 57,6% (tačkasta linija na grafikonu).
2022.godine započeo je rat u Ukrajini, cijene su porasle, sa kumulativnim negativnim posljedicama na spoljnu trgovinu Hrvatske.
Vjerovatno su neki hrvatski proizvodi, zbog rasta cijena, postali nekonkurentni, a kao uzrok zaostajanja izvoza za uvozom ne treba isključiti trajni gubitak nekih izvoznih tržišta.
I smanjenje industrijske proizvodnje, na koju smo ukazali u jednom u prethodnih tekstova, samo po sebi umanjuje izvozne kapacitete i obara pokrivenost uvoza sa izvozom.
Od 1.januara 2023.godine zakonsko sredstvo plaćanja u Hrvatskoj je euro i monetarnu politiku u Hrvatskoj, kao i u cijeloj eurozoni, određuje Evropska centralna banka (ECB).
Hrvatska narodna banka (HNB) i dalje postoji, ali nema više kune, niti deviznog kursa kune u odnosu na druge valute, jer je hrvatska valuta postala euro, a nju emituje ECB, a ne HNB.
Hrvatska ne može više koristiti devizni kurs kune kao instrument monetarne i spoljnotrgovinske politike, radi povećanja svoje konkurentnosti u spoljnoj trgovini.
Pokrivenost robnog uvoza sa robnim izvozom u Hrvatskoj (u %)
(maj 2014 – april 2024)
Izvor: https://web.dzs.hr/dashboard/hr/
Ulaskom u eurozonu Hrvatska je sebi vezala jednu ruku – odrekla se prava da samostalno vodi monetarnu politiku.
“Politika jedne ruke” znači da Hrvatska od ekonomskih politika ima na raspolaganju samo jednu, fiskalnu,politiku, koja podrazumjeva: poresku politiku, budžetsku politiku i politiku javnog duga.
Sav Hrvatski hod do eura, započet prvog januara 2013.godine, a nastavljen 1.januara 2023.godine kada je euro postao zakonsko sredstvo plaćanja, imao je za cilj, ili je trebao imati za cilj, rast i razvoj hrvatske ekonomije.
Od 1.januara 2023.godine, a ni prije toga, s aspekta spoljne trgovine taj cilj nije ostvaren, i pokrivenost uvoza je u prosjeku 57,4% (puna linija na grafikonu).
Ulazak u EU, i ulazak u eurozonu, bili su sredstvo za ostvarenje ekonomskih ciljeva, od kojih je među glavnim bio popravljanje spoljnotrgovinske pozicije Hrvatske u odnosu na ostali svijet, ali taj cilj nije postignut.
Sredstvo za ostvarenje cilja (članstvo u EU i eurozoni) nije isto što i cilj – veća pokrivenost robnog uvoza sa robnim izvozom.
U slučaju jednoruke Hrvatske, nakon 11 godina evropskog putašestvija (2013-2024) sredstva nisu doprinjela realizaciji cilja, već su ga udaljili od cilja.
Srbija, Bosna, Makedonija i Crna Gora, zato što kasne “u trci ka Briselu i Frankfurtu” imaju priliku i vremena da iz hrvatskog iskustva izvuku pouke za svoje ekonomske politike i da malo više promisle i razmisle šta im je činiti?
