Zaštita svojine i imovinskih prava je centralno pitanje svakog pravnog i ekonomskog sistema.
Ta prva štite državne institucije donošenjem različitih zakonskih i podzakonskih akata kojim se propisuje način nastanka svojine, njene vrste i način zaštite svojine.
Država do određenih granice štiti svojinska prava, a izvan tih granica zaštite svojinskih prva je u isključivo u nadležnosti nosioca prava svojine (titular).
Ako nosilac prava svojine nad nekim pokretnostima ili nepokretnostima želi da uništi tu imovinu i tako se liši svojinskih prava, država nema ni instrumente niti je u obavezi da zaštiti nosioca prava svojine od samoponištenja svojinskih prava, osim u izuzetnim slučajevima
U Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira Socijalističke Republike Hrvatske (NN 5/1990) bile su propisane nezakonite radnje u vezi novca u kojima je navedeno i omalovažavanje novca (čl. 4):
„Tko na javnom mjestu namjerno uništi, ošteti ili omalovažava domaći novac u opticaju,kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom od 500 do 1.500 dinara ili kaznom zatvora do 60 dana”.
Novac kao oblik imovine ne mora biti fizički uništen da bi se imovinska prava koje njegov vlasnik polaže na robe i usluge koje kupuje novac bila poništena, ili umanjena.
U bankama sa sjedištem u Federaciji BiH se u martu ove godine nalazilo 11,5 milijardi KM štednje stanovništva.
Taj iznos je samo nominalno jednak tom istom iznosu od prije pet godina, a realno je manji za rast cijena u tom periodu.
Ako je cijena stanova porasla za 30% i ako je to nečija mjera inflacije (rasta cijena) gubitak štediša, ili gubitak kupovne moći novca, u BiH je oko 23% ((1/1,3-1)*100).
Ako je rast cijena stanova 100% onda je gubitak štediša 50% ((1/2-1)*100) i njihova štednja je u poređenju sa cijenama na tržištu nekretnina realno manja za 50%.
O održavanju realne vrijednosti novca trebalo bi da brine država tj. centralna banka u ime države, ali to je bio nemoguć zadatak u Bosni jer je inflacija najvećim djelom uvezena iz okruženja.
Održati realnu vrijednost novca može pokušati i sam njen vlasnik ulaganjem novca u stvari i imovinu koja drži korak sa infacijom.
Jedan dio štediša ulaže u nekretnine naivno vjerući da će rast njihovih cijena biti vječan i da je zato ta vrsta ulaganja savršena zaštita od inflacije.
Bosanski paradoks se sastoji u tome što štediše, u prosjeku, dodatano pristaju na obezvrjeđivanje svoga novca držeći novac u bankama u obliku štednje po viđenju koja skoro i ne daje nikakvu kamatu.
Kamatna stopa na štednju po viđenju je oko 0,04% (prema CBBiH) ili čak 0,01% (prema Agenciji za bankarstvo Republike Srpske) i skoro tri četvrtine štednje u bankama sa sjedištem u Federaciji je u formi štednje po viđenju.
Kamatne stope na štednju stanovništva u bankama sa sjedištem u Federaciji BiH, 31.3.2024. (u %)
Izvor: Centralna banka BiH i Agencija za bankarstvo Federacije BiH.
Pasivnost štediša smanjuje troškove finansiranja banaka i dobra je za bankarske bilanse.
Ali istovremeno ovako veliki iznos štednje po viđenju može predstavljati opasnost po banke i cijeli bankarski sistem u slučajevima paničnog povlačenja velike količine štednje odjednom.
Jedan od načina da se smanji ova količina novca koja može destabilizovati bankarski sistem je viša kamatna stopa na oročene depozite stanovništva od trenutnih 1,55%.
Druga opcija je razvoj novih finansijskih instrumenata koje nude višu kamatnu stopu, a koje emituju banke.
Banke moraju voditi računa i o perspektivnim negativnim posljedicama niskih kamatnih stopa na štednju, kao i o ročnoj strukturi štednje stanovništva, koja je sa troškovnog aspekta samo djelimično povoljna za njih.
