Smanjenje ponude nafte na europskom tržištu iz zemalja koje izlaze na obale Perzijskog zaljeva i, s tim u vezi, rast cijena naftnih derivata primorali su mnoge europske zemlje da uvedu nove mjere fiskalne politike radi ublažavanja negativnih ekonomskih posljedica rasta cijena sirove nafte na svjetskim tržištima.
Dug je popis zemalja Europske unije koje su intervenirale na tržištu naftnih derivata; među njima ima i velikih i malih europskih zemalja, kao i zemalja s krajnjeg istoka i krajnjeg zapada Europe.
Metode intervencije bile su različite – djelomično smanjenje akciza, smanjenje PDV-a na promet naftnih derivata, spuštanje akciza na dopušteni minimum u EU, dodatna regulacija tržišta kroz određivanje maksimalnih cijena te subvencije.
Italija je smanjila akcize za 20 eurocenti, Poljska ih je postavila na minimalno dopuštenu razinu u EU, uz istodobno smanjenje poreza na promet ove vrste transakcija; najradikalnije je postupila Srbija, smanjivši akcize za 60%, Rumunjska je smanjila njihov iznos za 0,3 leja po litri, a Češka za 2,35 kruna, dok se Francuska opredijelila za subvencije, a Njemačka za regulaciju cijena naftnih derivata.
Neformalni konsenzus da se na naftni šok mora odgovoriti mjerama ekonomske politike na nacionalnoj razini bio je neizbježan, s obzirom na to da je EU neto uvoznik nafte, da se dragovoljno odrekla i još uvijek se odriče energenata podrijetlom iz Rusije te da se u osnovi ovoga naftnog šoka nalazi kontrola nad glavnim trgovačkim putem za izvoz nafte s Arabijskog poluotoka (Hormuški tjesnac).
Sve ove države imaju isti ekonomski i ideološki pogled na intervenciju; smanjenje akciza, subvencije i smanjenje poreza mogu povećati proračunski deficit, ali to ne predstavlja gubitak za državu, već preraspodjelu sredstava iz državnog proračuna u privatne proračune.
Mjere fiskalne politike djeluju kao amortizer inflacijskog šoka; one sprječavaju da viša razina cijena ovoga energenta prođe kroz gospodarstvo i devastira ga kroz povećane materijalne troškove.
Fiskalni amortizeri sprječavaju energentima induciranu inflaciju, ali isto tako čuvaju, koliko je to moguće, realnu vrijednost zarada i cjelokupne novčane imovine, koje zajedno oblikuju potražnju za robama i uslugama.
I više od toga, država ustupa dio prihoda svojim građanima i gospodarstvu u čvrstom uvjerenju da će ih oni racionalnije potrošiti od ministara, pa fokus nije samo na očuvanju realne vrijednosti novca, već i na održavanju stvarne potražnje na visokoj razini.
U Bosni i Hercegovini, sudeći prema inertnom odgovoru na rast cijena naftnih derivata, čini se kao da tijela vlasti nisu ni svjesna negativnih posljedica inflacije.
To je neobično, tim više što podaci o vanjskoj trgovini iz prethodne epizode naftnog šoka, u ukrajinsko-ruskom kontekstu, predstavljaju vrlo dobar putokaz ekonomskog ambisa i odgovor na pitanje što se događa s ekonomskim sustavom kada se inflacija prepusti sama sebi.
Nacionalno gospodarstvo koje voljom izvršne vlasti dospije na cjenovno prenapregnuta tržišta, odnosno gdje cijene rastu brže nego u susjednim zemljama, neminovno zaostaje za konkurencijom iz bližeg i daljeg okruženja, koje razumije zašto je inflacija podjednako važna i za unutarnju i za vanjsku trgovinu.
Posljedice nemarnog odnosa Bosne prema inflaciji jasno su vidljive u utjecaju više inflacije na vanjsku trgovinu, osobito na njezin robni segment.
Dok je inflacija u Bosni bila niža nego u EU, deficit u robnoj razmjeni se smanjivao; iako je i dalje bio iznimno visok, ipak je bio u blagom padu.
U razdoblju od sedam godina, od 2014. do 2021., tijekom kojih je inflacija u BiH bila niža od inflacije u EU, saldo u vanjskoj trgovini robom smanjen je za 11 postotnih bodova.
Potom je uslijedio preokret jer, kao i danas, tako ni prije četiri godine inflacija nije bila u središtu bosanske ekonomske politike.
Razlika u inflaciji i deficit u vanjskoj trgovini
(Bosna i Hercegovina, 2014. – 2024.)
Izvor: www.cbbh.ba.
U 2022. godini, čim je inflacija u Bosni značajno premašila inflaciju u Europskoj uniji, koja je kao cjelina njezin najvažniji trgovinski partner, vanjskotrgovinski saldo se pogoršao te je s 17,5% porastao na 21,9% bruto domaćeg proizvoda, a visok je ostao i kasnije.
Uz određeno pojednostavljenje, koje zanemaruje potpunu uvoznu ovisnost Bosne o energentima, sažetak nemarnog odnosa prema inflaciji jest prosječni godišnji rast vanjskotrgovinskog deficita od 3,4% BDP u razdoblju od 2022. do 2024.
Apsolutne brojke otkrivaju cijenu bosanskog inflacionog nemara.
Da je vanjskotrgovinski deficit u razdoblju 2022. – 2024. ostao na razini iz 2021. (17,5% BDP-a), što bi bilo moguće uz vođenje antiinflacijske politike (među ostalim i smanjenjem akciza), kumulativni deficit u vanjskoj trgovi robama ne bi bio veći za 5,1 milijardu KM.
Isključivo zbog više inflacije u 2022. godini, koja je dovela do trajno višeg rasta cijena u odnosu na EU, robni vanjskotrgovinski deficit povećan je u 2022., 2023. i 2024. za 2 milijarde KM, 1,1 milijardu KM i 2 milijarde KM.
Viša inflacija u odnosu na EU uništila je brojna radna mjesta, spriječila stvaranje novih te ubrzala proces seljenja financijske akumulacije iz Bosne u EU, a s njom i radne snage.
Epizode inflacije se smjenjuju, rast cijena prestaje, ali posljedice za gospodarstvo zemlje koja ne vodi aktivnu ekonomsku politiku ostaju.
Nema države bez ekonomske politike, niti ekonomske politike bez države.
