Zemlje OPEC-a, u saradnji s ostalim izvoznicima nafte (OPEC+), imaju moć da preko dogovora o količini sirove nafte koju planiraju staviti na raspolaganje tržištu, utiču direktno na cijenu ove robe, a indirektno i na cijenu naftnih derivata, te na kraju i na globalnu i nacionalnu stopu inflacije.
Tržišta nafte ovih zemalja predstavljaju najvažnije faktore globalne ponude nafte i njene svjetske cijene. Njihovo poznavanje ključno je za razumijevanje promjena na svjetskom tržištu nafte i za formiranje očekivanja o budućem kretanju cijena sirove nafte, ako se po strani ostave geopolitička premija i svjetska makroekonomija.
Trenutno je u OPEC savezu 12 zemalja, a prošireni OPEC+ obuhvata još 10 zemalja. One nisu sve jednako značajne za svjetsko tržište nafte, ali zajedno predstavljaju najjaču globalnu grupaciju proizvođača i izvoznika nafte.
Najmanji članovi ovog naftnog saveza – bivše portugalske, španske i francuske kolonije – nalaze se u Africi: Ekvatorijalna Gvineja, Kongo i Gabon. Ove bivše kolonije su najveći proizvođači nafte u subsaharskoj Africi, ali raspolažu relativno skromnim rezervama i malim proizvodnim kapacitetima.
Od ove tri afričke zemlje, Gabon je najmanji proizvođač. U 2022. godini prosječna dnevna proizvodnja iznosila je 0,12 miliona bpd, a u septembru ove godine samo 0,04 miliona bpd. Ključni izazovi u zemlji, koja ima 1,1 milijardu barela dokazanih rezervi nafte, jesu oštećenja pojedinih platformi, povlačenje velikih kompanija (Exxon se povukao prošle godine), starenje naftnih polja i niska ulaganja u razvoj novih.
Kongo (Kongo Brazzaville) i Gabon su u septembru proizvodili po 0,26 miliona bpd, s dokazanim rezervama sirove nafte od oko 2 milijarde barela. Takođe se suočavaju s problemima u proizvodnji i energetskoj diverzifikaciji – Kongo je posljednjih godina dao prioritet gasu kao energentu, dok Gabon nastoji povećati proizvodnju i modernizovati tehnologiju vađenja nafte.
Azerbejdžan je srednje velik proizvođač nafte s procijenjenim rezervama od 7 milijardi barela i mjesečnom proizvodnjom od oko 0,5 miliona bpd, koja je nekada dostizala i 1 milion bpd.
Oman je dugo imao proizvodnju na nivou od 1 milion bpd, ali u posljednje vrijeme ona opada, pa se pred ovog velikog proizvođača iz Persijskog zaliva postavlja zahtjev za većim ulaganjima u nova naftna polja.
U grupu zemalja relativno malih proizvođača nafte, koje ne pripadaju OPEC-u (isto kao ni Azerbejdžan i Oman), spadaju Bahrein, Bruneji, Malezija, Sudan i Južni Sudan, s ukupnom proizvodnjom od 0,79 miliona bpd.
Alžir, Venecuela, Libija i Nigerija su veliki proizvođači nafte, s prosječnom proizvodnjom u septembru od 1,2 miliona bpd.
Nafta je imala značajnu posrednu ulogu u tome kako je Alžir reagovao tokom razdoblja Arapskog proljeća – davala je režimu finansijsku moć da ublaži proteste i izbjegne veću destabilizaciju. Venecuela je stalno pod američkim političkim i vojnim pritiskom, dok je u Libijskoj Džamahiriji gruba intervencija zapadnih zemalja 2011. godine promijenila vlast i vrlo brzo obnovila postrojenja za vađenje nafte, čije su rezerve procijenjene na 48 milijardi barela.
Libija izvozi naftu visoke kvalitete (light sweet crude), vrlo traženu u Evropi, a do rata njeni glavni poslovni partneri u energetskom sektoru bili su Rusija i Kina. Proizvodnja još uvijek nije vraćena na predratni nivo (1,6 miliona bpd), ali je i dalje vrlo visoka (1,3 miliona bpd).
U Nigeriji eksploatacija nafte stvara ekološke probleme, a u delti Nigera povremeno dolazi do jakih tenzija između kompanija koje eksploatišu naftu s jedne strane, i lokalnih udruženja, radnika i sindikata s druge strane.
Proizvodnja sirove nafte u septembru 2025. godine u OPEC i OPEC+
(u milionima barela po danu, bpd)
Izvor: IEA Report, oktobar 2025.Podsjetnik: O – OPEC, N – nije OPEC tj. OPEC+.
Meksiko i Kazahstan takođe spadaju u grupu velikih izvoznika nafte s procijenjenim rezervama od oko 6 milijardi, odnosno 30 milijardi barela.
U Meksiku je velik dio proizvodnje offshore (na moru) – na primjer, za 2017. godinu navodi se da je oko 82% proizvodnje dolazilo s obalnih polja. Meksička sirova nafta ima neke specifične karakteristike: npr. polje Ayatsil proizvodi tešku naftu (~11° API), dok većina drugih polja ima svjetliju naftu (>25° API).
U Kazahstanu dominiraju velika polja poput Tengiza, Kašagana i Karačaganaka – koja su složena za eksploataciju, često sadrže „sour“ naftu (visoka sumpornost) i zahtijevaju velika ulaganja. Izvozna infrastruktura je ključna jer je Kazahstan gotovo potpuno „land-locked“ (bez izlaza na otvoreno more) i izvozi naftu putem cjevovoda, posebno kroz Caspian Pipeline Consortium (CPC) sistem, ili preko Kaspijskog mora do Azerbejdžana i dalje prema Sredozemnom moru.
Ostalih šest zemalja – osim Rusije, sve članice OPEC-a – spadaju u kategoriju najvećih izvoznika nafte, od čijih cijena zavisi najveći dio budžetskih prihoda.
Kuvajt posjeduje oko 101 milijardu barela dokazanih rezervi nafte, što je približno 6% svjetskih zaliha.
Iran ima oko 157 milijardi barela dokazanih rezervi, što ga svrstava među pet najvećih svjetskih proizvođača. Proizvodnju ograničavaju međunarodne sankcije koje utiču na izvoz i ulaganja u naftni sektor.
UAE posjeduju oko 98 milijardi barela rezervi, od čega većinu drži emirat Abu Dabi. Iako su zavisni od nafte, Emirati su najuspješnije diverzifikovali ekonomiju kroz turizam, finansije i obnovljive izvore energije.
Irak ima oko 145 milijardi barela rezervi, što ga čini drugim najvećim proizvođačem u OPEC-u, poslije Saudijske Arabije, ali proizvodnju često ugrožava politička nestabilnost.
Rusija ima približno 80 milijardi barela rezervi i proizvodi više od 9 miliona barela dnevno. Energetski sektor predstavlja osnovu ruskog izvoza i ključni instrument geopolitičkog uticaja, zajedno s gasom.
Saudijska Arabija ima oko 267 milijardi barela rezervi, najviše unutar OPEC-a. Kraljevina je svjetski vodeći izvoznik nafte, a prihode od nje ulaže u ekonomsku transformaciju s ciljem stvaranja održive ekonomije i nakon iscrpljivanja naftnih rezervi.
