Dok cijene dobara ne počnu rasti potrošači tih istih dobara skoro i da ne obraćaju pažnju na njih, a sa profesionalnim ekonomistima je drugačije, oni su zabrinuti ne samo kada cijene rastu, već, paradoksalno, kada i padaju.
Na svjetskom nivou je usvojen koncenzus da se rast cijena – inflacija – mjeri pomoću potrošačkih cijena, koje predstavljaju cijene robe i usluga (dobara) koja kupuju i troše domaćinstva.
Sinonim za inflaciju je CPI – consumer price index, to jest indeks potrošačkih cijena, na osnovu kojeg se jednostavnim preračunavanjem dobije podatak o visini inflacije na mjesečnom, ili godišnjem nivou.
U zadnje tri godine inflacija je veliki problem i sve zemlje, preciznije njihove centralne banke, su se utrkivale ko će je prije uspjeti oboriti, ali da pri tome ne naškode svojoj ekonomiji.
Naime, rast kamatnih stopa i smanjenje štampanja novca je efikasan lijek za smanjenje rasta cijena, ali ako se u tome pretjera, onda nedovoljno novca, koji je usput i skup, stvara nelikvidnost koja tjera firme u bankrot, a radnike na biro za zapošljavanje.
Prilikom napada na inflaciju koji je u eurozoni počeo polovinom 2022. (tada je Evropska centralna banka-ECB počela poskupljivati novac) podrazumjevalo se, a podrazumjeva se i sada, da opšti nivo cjena dostignut tokom perioda visoke inflacije nikada neće biti vraćen na prethodni nivo, npr. na nivo iz 2019. god.
Ne samo ECB već i sve ostale centralne banke nastoje da vrate inflaciju na neku poželjnu vrijednost koja se vrti oko 2% na godišnjem nivou i time pristaju na održavanje, u prethodnim godinama, ostvarenog rasta cijena.
CPI, ili potrošačke cijene, bez obzira koliko dobro mjerile promjene u životnom standardu, ipak uzimaju u obzir ograničenu količinu roba i usluga.
Postoji i ambiciozniji projekat mjerenja cijena koji pokušava da mjeri promjene u cijenama apsolutno svih dobara, roba i usluga, koje se troše u jednoj ekonomiji.
Kako se to radi, i da li je to uopšte moguće?
Cijene u njemačkoj ekonomiji, promjena na godišnjem nivou (u %)
Izvor: Eurostat.
Podaci o bruto domaćem proizvodu, a on predstavlje zbir prodajne vrijednosti svih finalnih roba i usluga na nivou jednog ekonomskog sistema, se objavljuju svaki treći mjesec.
Statistika izračunava BDP u tekućim cijenama (nominalnim cijenama), ali i u stalnim i konstantnim cijenama iz neke godine koju uzima kao baznu (to je trenutno 2015.godina) i tako se dobija BDP u stalnim cijenama, ili realni BDP.
Kada se uporede nominalni i realni BDP, podijele, dobije se količnik koji se označava kao BDP deflator, što je pomalo zbunjujući naziv, ali ima ekonomskog smisla.
Ako je inflacija rast ili duvanje cijena, a deflacija smanjenje opšteg nivoa cijena, onda se pomoću deflatora nominalni BDP izduvava i svodi na realni BDP.
BDP deflator nije ništa drugo do pokazatelj promjene cijena svih dobara koje se prometuju u jednoj ekonomiji, ili ulaze u obračun BDP.
BDP deflator je najšira moguća mjera inflacije, a potrošačke cijene (odnosno CPI) su mnogo uža i zato manje precizna mjera inflacije.
Iako manje precizan pokazatelj promjene potrošačkih cijena (CPI) se koristi zato što se on izračunava svakog mjeseca, a BDP deflator tromjesečno, a pored toga prethodno smo naglasili da se pomoću promjena u CPI određuje promjena u životnom standardu fizičkih lica.
Kao što se to vidi sa grafikona CPI i BDP deflator se rjetko kada podudaraju, a u primjeru koji smo mi izabrali očigledna je i veća stabilnost BDP deflatora.
Do kojeg obima se promjene u cijenama mogu razlikovati, i to u istom vremenskom periodu, pokazuje promjena cijena nekretnina za stanovanje u njemačkoj ekonomiji.
Uporedo sa padom potrošačkih cijena (CPI) padale su i cijene stambenih nekretnina s tim da je osjetljivost stanova na skuplji novac i manje novca, kao po nekoj zakonitosti, uvijek bila mnogo veća.
Kada su se Evropljani, predvođeni teretom javnog duga ophrvanim zemljama (Francuska, Italija, Španja, Grčka), borili da ECB odštampa što više novca njemački predstavnici su upozoravali, i tražili da se to ne čini, pa prema tome za inflaciju nisu ni odgovorni.
Doprinos njemačkih ekonomista (angažovanih u ECB) rastu životnog standarda stanovništva ogleda se u smanjenju cijene stanova u Njemačkoj, smanjenju koje se ne da vidjeti u zemljama čije stanovništvo hrli u Njemačku (Bosna, Srbija, Hrvatska).
Svi iseljenici iz pobrojanih zemalja sada imaju šansu da kupe jeftinije stanove nego nekoliko godina ranije.
Jedan, možda ne izmišljeni, lik iz romana “Ljudi sa četiri prst” (Miodrag Bulatović) govoreći o odnosu Srba i Njemaca kaže: “U ratu nas ubijaju, a u miru hrane”.