Globalna rasprodaja državnih obveznica počela se snažnije širiti početkom srpnja 2026., nakon relativno mirnog lipnja i sve veće sumnje ulagača da će dogovor SAD-a i Irana, formaliziran 17. lipnja, donijeti trajno smirivanje sukoba.
Tržište je taj dogovor ubrzo počelo tumačiti kao krhak predah, a ne kao konačno rješenje, pa su se premije za inflacijski i geopolitički rizik vratile u cijene dugoročnih obveznica.
U središtu europskog tržišta bio je njemački Bund jer desetogodišnja njemačka državna obveznica služi kao referentna stopa za cijelu eurozonu.
Kada prinos na Bund raste, povećava se osnovica prema kojoj se vrednuje javni i privatni dug u Europi.
Rast njegova prinosa zato nije bio samo njemački tržišni događaj, nego signal šireg povećanja troška kapitala.
Tijekom srpnja prinos na desetogodišnji Bund porastao je za oko 30 baznih bodova i završio mjesec blizu 3,16 %.
Budući da se cijena obveznice i njezin prinos kreću u suprotnim smjerovima, taj je pomak značio zamjetan pad tržišne vrijednosti postojećih njemačkih obveznica.
U kolovozu se rasprodaja nastavila drugi mjesec zaredom, a njemački desetogodišnji prinos povećao se za dodatnih 15 baznih bodova, na približno 3,31 %.
Ratna zbivanja u Perzijskom zaljevu pritom su neprestano utjecala na cijene nafte i plina, a preko njih na tekuću i očekivanu inflaciju.
Taj je prijenosni mehanizam bio jasan: skuplji energenti podizali su inflacijska očekivanja, smanjivali izglede za monetarno popuštanje i povećavali zahtijevani prinos na obveznice.
Početkom rujna prinos na Bund ostao je povišen te se povećao s približno 3,34 % 1. rujna na oko 3,52 % 11. rujna.
Najveći dio toga pomaka dogodio se između zatvaranja tržišta 8. i 11. rujna, kada je prinos porastao za oko 16 baznih bodova.
Kako se približavala sjednica Upravnog vijeća ECB-a 10. rujna, nervoza je rasla premda je povećanje ključnih kamatnih stopa za 25 baznih bodova bilo široko očekivano.
Glavna nepoznanica nije bila sama odluka, nego ton komunikacije i procjena koliko će dugo monetarna politika morati ostati restriktivna.
ECB je naposljetku povisio depozitnu stopu na 2,50 %, stopu glavnih operacija refinanciranja na 2,65 % i stopu granične posudbe na 2,90 %, s primjenom od 16. rujna.
Nove ECB-ove projekcije pokazale su prosječnu inflaciju od 3,0 % u 2026., 2,5 % u 2027. i 2,1 % u 2028., čime je otklonjena nada u brz povratak na cilj od 2 %.
Predsjednica ECB-a Christine Lagarde naglasila je da će inflacija dulje ostati iznad cilja, ponajprije zbog energetskog šoka povezanog sa sukobom na Bliskom istoku.
Dodatnu težinu toj poruci dao je predsjednik Bundesbanke Joachim Nagel, ocijenivši da bi blago restriktivna monetarna politika mogla biti potrebna još neko vrijeme.
Nakon sjednice tržišta novca počela su u cijene ugrađivati najmanje još tri povećanja stopa ECB-a tijekom sljedeće godine.
Europsku rasprodaju istodobno su pojačali rast prinosa na američku desetogodišnju državnu obveznicu prema 5 % i skok Brenta iznad 108 američkih dolara po barelu tijekom trgovanja 10. rujna.
Kombinacija skuplje energije i strožih monetarnih očekivanja podigla je njemački desetogodišnji prinos na najvišu razinu od 2011. godine.
Inflacija u eurozoni u kolovozu iznosila je 3,3 %, dok je godišnja stopa rasta cijena energije ubrzala na 14,3 %.
Europa je tako dio gospodarske cijene rata plaćala uvezenom inflacijom, višim tržišnim kamatnim stopama i slabijim izgledima za brzo monetarno popuštanje.
Od 27. veljače, uoči početka rata, do 11. rujna prinos na Bund porastao je s približno 2,65 % na 3,52 %, a to je povećanje od 0,87 postotnih bodova ili približno jedne trećine u relativnom izrazu.
Pritisak nije dolazio samo iz geopolitike i monetarne politike, nego i iz velike ponude javnog duga, osobito zbog većih njemačkih potreba za financiranjem obrane i infrastrukture.
Istodobno ECB smanjuje portfelje iz programa APP i PEPP jer se dospjele glavnice više ne reinvestiraju, čime nestaje dio stabilne institucionalne potražnje.
Francuska je bila posebno ranjiva jer je vlada priznala da neće ostvariti cilj smanjenja proračunskog manjka na 5 % BDP-a, dok referentna granica europskih fiskalnih pravila iznosi 3 %.
Rast referentnog prinosa na Bund, širenje francuske premije rizika i skuplje refinanciranje zajedno povećavaju kamatne rashode država, poduzeća i kućanstava.
Rat SAD-a i Irana zato jest bio snažan okidač rujanske rasprodaje, ali su njezinu dubinu odredili i globalni rast prinosa, fiskalni deficiti, obilna izdanja duga te smanjivanje bilance ECB-a, pa je preciznije zaključiti da Europa plaća spojeni geopolitički, inflacijski i fiskalni račun.
