Da li su ekonomski ciljevi zbog kojih je Hrvatska 2013. godine ušla u EU ostvareni i da li se Hrvatskoj isplatio ulazak u EU, moguće je odgovoriti, jer je od ulaska u EU prošlo 13 godina.
Ideja vodilja europskih integracija bila je slobodan pristup europskom tržištu od oko 400 milijuna stanovnika i s tim u vezi jačanje konkurencije, industrije i izvoza.
Ulazak u EU trebao je donijeti višu razinu stranih investicija i s tim u vezi uvoz novih tehnologija i razvoj novih, izvozno orijentiranih, industrija.
Pristup EU fondovima bio je (i ostao) sinonim za razvoj i konvergenciju, opet s krajnjom idejom jačanja proizvodne baze i infrastrukture, što je predstavljalo također oblik stimulacije izvoza.
U području energetike računalo se na sigurno snabdijevanje i manju izloženost energetskim šokovima, a u dijelu monetarne ekonomije računalo se na niže kamatne stope, olakšano financiranje i smanjenu neizvjesnost, sve to s pozitivnim efektima na izvoz.
I na kraju računalo se na dugoročno visoke stope rasta realnog BDP-a i rast prije svega vođen izvozom.
Kako to obično biva, većina postavljenih ciljeva nije realizirana, a postiglo se i ono što se baš nije željelo – sušta suprotnost postavljenim ciljevima prožela je hrvatsku ekonomiju.
Strani investitori su došli, ali njihove investicije nisu pretežito bile u proizvodne djelatnosti, već u uslužne, prije svega u bankarstvo, trgovinu i turizam te u poslovanje s nekretninama, a nijedna od ovih djelatnosti nije proizvodno orijentirana.
S obzirom na to da se Hrvatska naglo otvorila prema EU, i to u razdoblju niske industrijske osnove, umjesto modernizacije i veće produktivnosti slabo razvijena industrija dobila je svoj nastavak u deindustrijalizaciji, koja je Hrvatsku odvela u uvoznu ovisnost.
Od pridruživanja Hrvatske jedinstvenom tržištu, zbog zakržljale industrijske proizvodnje Hrvatska nije imala ekonomske koristi i postala je trajni neto uvoznik roba iz EU.
EU fondovi su korišteni za infrastrukturni razvoj, ali ekonomski rast koji je odatle proizašao nije bio vezan za robni izvoz, već za potrošnju i turizam.
Umjesto da kroz ekonomske integracije dobije višu razinu energetske sigurnosti i svojevrsni europski energetski kišobran, vežući svoju energetsku sudbinu za Europu, Hrvatska ne samo da je ostala neto uvoznik energije, već je svjedočila da krizne situacije pogoršavaju njezin energetski i trgovinski saldo te da su te negativne promjene trajne.
Nakon izbijanja rata u Ukrajini i poremećaja opskrbnih lanaca, razina robnog deficita se povećala i takvo depresivno stanje robnog dijela hrvatske vanjskotrgovinske bilance više nikada nije promijenjeno.
Saldo robne razmjene Hrvatske s inozemstvom (u milijardama eura)
(XI. 2015. – VII. 2025.)
Izvor: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. Napomena: Crvena točka označava početak rata u Ukrajini.
Monetarna stabilnost u dijelu nižih kamatnih stopa je postignuta, ali inflacija i dalje odstupa od one u europodručju, a olakšano i jeftinije financiranje nije utjecalo na redukciju robnog deficita, dapače, možda je samo doprinijelo njegovu širenju.
Hrvatska je ulaskom u EU dobila jedinstveno, ogromno tržište, fondove EU i bespovratna sredstva te stabilnost u obliku nižih kamatnih stopa i odsutnosti deviznog rizika nakon ulaska u europodručje (1. siječnja 2023.), ali bez nadogradnje izvozno orijentirane industrije rast se zasnivao na izvozu usluga i pretežito potrošnji, što je neminovno vodilo trajnom pogoršanju robne razmjene.
U kriznim godinama poput 2022. hrvatska energetska ovisnost te nerazvijenost proizvodne osnove dolazile su još više do izražaja, ukazujući na slabosti u ekonomskom sustavu koje integracije u EU ne samo da nisu otklonile, već su ih i pogoršale.
