Prvi problem koji svako društvo i svaki pojedinac vidi u novom inflacionom talasu, koji je pokrenuo globalni rast cijena energenata, jeste pad životnog standarda usljed rasta cijena.
Pod uslovom da plate ne rastu, ili pod uslovom da rastu sporije od inflacije – nepromijenjeni dohodak će kupovati manje roba i usluga.
Ako ista količina dohotka kupuje manje finalnih proizvoda, poluproizvoda i sirovina, potrošnja se realno smanjuje i jedan dio proizvodnje, koji bi bez inflacionog udara bio prometovan, ostaje neprodat, u skladištima, na zalihama i na policama trgovačkih preduzeća.
Inflacija smanjuje i tražnju za uslugama, a najteži udar inflacije trpe proizvodi za kojima je tražnja elastična, tj. proizvodi za kojima tražnja pada kada cijena raste.
Savršeno elastična tražnja postoji kada rast cijene za određeni procenat vodi ka isto toliko procentualnom padu tražnje, a postoje i proizvodi za kojima postoji savršeno neelastična tražnja makar njihova cijena može porasti uslovno neograničeno.
Kada se pokvari vodovod, nestane vode u stanovima i kućama, vrlo brzo u prodavnicama nestane flaširane i mineralne vode – bez vode nema života.
I tražnja za hljebom je vrlo neelastična, ne reaguje na promjene cijene, a isto takva je tražnja za solju – bez soli se ne umire za dan-dva, bez nje se može mjesecima, ali život bez nje je vrlo težak, hrana bljutava, a tijelo malaksalo.
Nafta nije ni voda, ni so ni hljeb, ona nije hrana čovjeka, ali jeste osnovna hrana svakog privrednog organizma, sve dok se ne pronađu adekvatna alternativna goriva ili perpetuum mobile – nafta je i so i voda ekonomiji.
Dugoročno, elastičnost tražnje za naftom je iznad -0,5, ali kratkoročno je od -0,1 do -0,3.
Cijena barela evropskog Brenta
(januar 2022 – mart 2026, u USD)
Izvor: EIA.
Konkretno, ako cijena robe poraste za 33% (toliko je u prosjeku porasla cijena dizela u BiH od početka rata protiv Irana), kod savršeno neelastičnih proizvoda tražnja će ostati ista (hljeb), kod savršeno elastičnih proizvoda tražnja pada za 33%, a kod naftnih derivata pad tražnje će biti između tri i deset posto – u zemljama bez električnih vozila najvjerovatnije 3%.
Vlasnik automobila može se odlučiti da smanji upotrebu vozila, javni prevoz tu opciju nema, kao ni veliki broj privrednih djelatnosti koje ovise o transportu ili u kojima je ovaj energent input – tražnja za naftom u ovim djelatnostima se ne smanjuje ni kada cijene rastu, gorivo se mora kupiti, pošto-poto.
Ekonomski posmatrano, nafta je najvažnija makroekonomska varijabla, ali ne samo zato što je glavni energent koji direktno ili indirektno ulazi u svaki proizvod, već i zato što nizak stepen cjenovne elastičnosti nafte i naftnih derivata smanjuje dio dohotka raspoloživ za kupovinu ostalih roba i usluga.
Potpuno ostavljanje akciza u cijeni naftnih derivata rizikuje neravnomjeran razvoj privrednih djelatnosti, izlazak pojedinih firmi sa tržišta i otpuštanje radnika.
Akcize su javni prihod, izvorni prihod entiteta, ali mogu se koristiti i kao sredstvo za ublažavanje inflatornog udara, a njihovo uklanjanje iz cijene naftnih derivata ne mora biti potpuno.
Manjak javnih prihoda entiteta, nastao po osnovu njihovog djelimičnog ili potpunog uklanjanja iz cijene goriva, može se nadoknaditi emisijom obveznica na državnom nivou – to je stvar koja je promakla učesnicima aktuelne debate o ovom izuzetno bitnom pitanju.
Tako kreirani priliv državnog budžeta može se ustupiti entitetima kao nadoknada za izgubljene prihode po osnovu akciza, a dužnik po emisiji obveznica ostala bi država Bosna i Hercegovina.
U kriznim vremenima državni budžeti ulaze u minus, države vode ekspanzivnu fiskalnu politiku i finansiraju budžetske deficite da bi održale predkrizni nivo ekonomske aktivnosti.
Gubitak prihoda od akciza od maksimalno 435 miliona KM (47,3 miliona KM × 9 mjeseci), a zavisno od cijena sirove nafte možda i manje, pretvara se u deficit državnog budžeta od ispod 1% BDP-a, a BiH dobija fiskalnu politiku na državnom nivou i prestaje, u smislu ekonomske politike, biti bezruka i postaje jednoruka.
Entiteti se ne trebaju bojati da će se ovi državni dugovi vraćati iz budućih javnih prihoda po osnovu prikupljenog poreza na dodatnu vrijednost.
Državni dug se ne mora likvidirati, on se uvijek može refinansirati, ako zatreba i vječno – ni ovo nije primijećeno.
Deficit državnog budžeta je uobičajena reakcija fiskalne politike na energetski šok koji gura inflaciju – BiH u tom pogledu ne treba biti izuzetak, kao što nije ni Srbija, bez obzira na direktne budžetske gubitke od 103 miliona eura mjesečno.
Države i postoje da bi se brinule o ekonomskom statusu svojih građana i privrede, a posao ekonomista je da analiziraju ekonomske procese i daju prijedloge za rješenje ekonomskih problema – i na ovo je zaboravljeno.
Aktuelni naftni šok je jači nego onaj s početka 2022. godine, jer su u bliskoistočni sukob uključene sve države OPEC-a iz tog regiona, plus Iran i SAD.
Na početku rusko-ukrajinskog rata nisu uništavani izvori energenata i rafinerije, a Rusija nije prijetila da će obustaviti ili spriječiti izvoz nafte i gasa.
