Svjetska robna tržišta preplavljena su raznim robnim markama industrijskog porijekla za čije se mjesto proizvodnje navodi Kina i to se doživljava kao znak napretka kineske privrede i ekonomski uspjeh.
Ovakvom pogledu ne može se prigovoriti sa aspekta ekonomske logike, ali postoji i drugo, krajnje negativno naličje kineskog dugotrajnog privrednog čuda, koje uspjeh koji vidi cijeli svijet pretvara u jedan veliki ekonomski problem, koji bi mnoge zemlje, među njima i Bosna i Hercegovina, voljele imati, ali ga nikada neće imati.
Jednu pojavu, koja će u posljednjih nekoliko godina postati glavna sjenka kineskog privrednog uspona i dokaz do koje mjere razvoj proizvodnih potencijala može biti relativan, opisao je američki antropolog Clifford Geertz.
On je 1963. objavio djelo Agricultural Involution: The Processes of Ecological Change in Indonesia, u kojem je koncept involucije (suprotno od evolucije) primijenio na razvoj indonežanske poljoprivrede.
Naime, Clifford Geertz opisao je proces u indonežanskoj ekonomiji u kojem se u poljoprivredu ulaže sve više rada, sistem postaje sve složeniji i napredniji, ali očekivani rast produktivnosti radnika izostaje.
Taj nalaz postaće osnova za razumijevanje onoga što će se Kini početi dešavati skoro 60 godina kasnije i po čemu će ona postati gotovo jedinstvena u svijetu.
Problem su prvi primijetili oni sa najoštrijim umom, studenti i novozaposleni dio populacije.
Opisivao je situaciju u kojoj svi, radnici i studenti, moraju sve više da rade i uče samo da bi zadržali istu poziciju u odnosu na konkurente.
Kineski izraz 内卷 (nèijuǎn), čiji je izgovor približno „nej-đüen“, postao je izuzetno popularan tokom 2020. godine. Suštinu pojave možda najbolje dočarava mnogo starija metafora Crvene kraljice iz djela Alisa s one strane ogledala, koja Alisi govori: „Moraš trčati koliko god možeš samo da bi ostala na istom mjestu.“
Bez nekog velikog pretjerivanja može se reći da Kini, na postojećem nivou razvoja proizvodnih snaga – sredstava za rad (mašine i oprema) i predmeta rada (sirovine i poluproizvodi) – nije problem da proizvede gotovo sve što poželi.
Izvozno orijentisana industrijalizacija decenijama je bila jedan od stubova kineskog ekonomskog modela, a podržavali su je svi ključni akteri – banke, lokalne i regionalne zajednice – u okviru razvojnog pravca koji je definisala Komunistička partija Kine.
Masovna proizvodnja suočena sa carinskim i necarinskim ograničenjima u izvozu uvijek se, po prirodi stvari, a posebno ako je domaća tražnja niska ili sklonost stanovništva ka štednji visoka, može suočiti sa krizom prekomjerne proizvodnje – ili, kako je to Karl Marks definisao, krizom hiperprodukcije.
Prevelika proizvodnja koja dostiže svoje limite na domaćem tržištu, a ograničena je na stranom, neminovno dovodi do cjenovne konkurencije i obaranja cijena kako bi se popravio položaj na domaćem tržištu.
Problem nastaje onda kada takvo racionalno ponašanje usvoji konkurencija, odnosno sva preduzeća iz jedne branše, jer to kroz cjenovni rat i stalno niže cijene vodi ka samodestruktivnoj konkurenciji.
Za pojedinačno kinesko preduzeće smanjenje cijene, povećanje proizvodnje i investiranje u nove kapacitete može biti potpuno racionalno: ako to ne učini ono, učiniće konkurent i preuzeti mu tržište. Problem nastaje kada istu strategiju primijene svi proizvođači. Ukupna proizvodnja raste, cijene i profitne marže padaju, a tržišni položaj kompanija malo se mijenja. Ono što je racionalno za pojedinačnu firmu postaje neracionalno za industriju u cjelini.
U tome se kineski nèijuǎn susreće sa dva mnogo poznatija koncepta. Crvena kraljica objašnjava zašto firme moraju neprestano trčati da bi ostale na istom mjestu, odnosno ulagati i proizvoditi sve više samo da ne bi izgubile postojeću tržišnu poziciju. Zatvorenikova dilema objašnjava zašto je takvo ponašanje racionalno za svaku pojedinačnu firmu, iako na kraju može proizvesti lošiji rezultat za sve njih zajedno.
Od stalnog pada cijena, na tržištu na kojem sve firme obaraju cijene, koristi za proizvođače postaju sve manje, profitne marže padaju, a relativni položaj većine firmi ostaje gotovo nepromijenjen.
Kineske vlasti ovu pojavu označavaju izrazom involution, ili na kineskom nèijuǎn – uvijanje prema unutra. To više nije samo sociološki fenomen i problem tržišta rada, nego makroekonomski i industrijski problem.
Evolucija inflacije u Kini (CPI, consumer price index) i indeksa proizvođačkih cijena (PPI, producer price index) pokazuje dimenzije tog problema kakve gotovo nijedna druga zemlja nema, pošto samo Kina ima status svjetske fabrike.
Ogromna proizvodnja, udružena sa slabom domaćom tražnjom i izvoznim ograničenjima, uz prekomjerne kapacitete, stvorila je proizvođačku deflaciju, koju Kina nastoji prevazići mjerama anti-involution politike – Peking pokušava ograničiti destruktivne cjenovne ratove i prekomjerne kapacitete i podstaći konkurenciju u kvalitetu proizvoda naspram cjenovne konkurencije.
Nedavni rast PPI-ja posljedica je energetskog šoka, rasta cijena sirovina i, jednim dijelom, rasta domaće tražnje za industrijskim proizvodima, ali to ne znači da je problem deflatornih pritisaka riješen.
Rast cjenovne konkurencije prijeti da ugrozi osnove kineske ekonomije, a takav scenario imao bi vrlo negativne posljedice i za svjetsku ekonomiju.
Prenos kineske deflacije na ostatak svijeta odvijao bi se kroz dva kanala. Prvi bi djelovao preko svjetskih robnih tržišta: usporavanje kineske ekonomije smanjilo bi tražnju za naftom, metalima i drugim sirovinama, na čijim je tržištima Kina jedan od najvećih svjetskih kupaca, i tako oborilo njihove cijene. Drugi kanal djelovao bi neposredno preko kineskog izvoza: višak industrijske proizvodnje koji domaće tržište ne može apsorbovati mogao bi biti usmjeren prema inostranstvu po sve nižim cijenama, prenoseći dio kineskih deflatornih pritisaka na njene trgovinske partnere.
Kina bi tako svoju deflaciju mogla izvesti van vlastitih granica, ona je zapravo već godinama i izvozi.
U zemljama sa visokom inflacijom, Bosna i Hercegovina je takva, ovo predstavlja povoljan ishod, ali samo sa aspekta inflacije.
